"VIŠEGRADSKI NOKTURNO", pjesme

Govorio sam svoje stihove na promociji knjige

"Pjevanja sa Drine" (vijenac višegradskih pjesnika),

na "Višegradskoj stazi 2008.".

SAMO STARO VINO

Ovaj sumrak mog života

plavi rijeka uspomena

ta da mi je već i stota

meni još je draga žena

Jedna žena jedna rijeka

jedan smješak što se skrio

iza oka ko da čeka

da se vratim gdje sam bio

Samo staro vino snagu srcu daje

da odmašta oči što se nebom plave

Samo staro vino i gitare sjeta

vode moju dušu s kraja na kraj svijeta

U rukama sto buketa

u nogama mnogi puti

u sred zime ko sred ljeta

studen srca vino muti

U grudima srce bije

to su zvona kanonade

a u duši još se smije

tračak moje vječne nade.

 

HEJ, ŽIVOTE, PJESMO MOJA

Broj glave, kuvaj kave

i rakiju svakom pride

kada braća život slave 

neka čuju i nek vide

Pa po stolu uspomene

kad raspostru duše ine

zamagle se oči snene

srce pjeva od miline

Hej, živote, pjesmo moja

moja tugo i radosti

nek gitara druže tvoja

prati pjesmu o mladosti

A ta pjesma krila ima

srebrnasto perje snova

pa nas vrati do davnina

pjesma meda i otrova

A sad opet kelnerice

starom društvu piće toči

i upamti svako lice

i upamti svake oči

Jer s jeseni milo moje

kad se opet skupe braća

zafalit će oči koje

život nosi al' ne vraća.

 

NIŠTA MENE NE VESELI

Negdje iznad plavih gora

u bezdanu neba plava

gdje ne sviće rujna zora

tamo tvoja duša spava

Duša tvoja tiho ode

jedne noći pred svanuće

bol mi srce tad probode

nemam tebe nemam kuće

Ništa mene ne veseli

u oku mi nema sjaja

kosu moju tuga bijeli

duša tone do beskraja 

Samo nekad cvrkut ptice

u misli mi tebe vrati

nasmijano tvoje lice

kaže nemoj tugovati

S tobom meni divno biješe

Trešnjev cvijet smo mirisali

te me slike sada tješe

kad smo sreću udisali

I sve češće oči moje

nebeskome svodu hrle

u oblaku lice tvoje

traže da ga suzom grle.

Višegrad, 24.9.1999.

NI JEDNA JESEN

Ni jedna jesen ni jedna zima

ni jedno proljeće

ni jedna ptica srebrnih krila

da nijemo prolijeće 

Ni jedna duga ni jednog druga

niko da dolazi

ovo je samo umorni život

što nijemo prolazi

A kose sijede još samo vrijede

sjenke da čuvaju

i divne snove i tuge nove

na srce svijaju

Ni jedne knjige ni jedne brige

ništa da zaboli

ni oka plavog ni smješka dragog

da maštu zapali

Ni pjesme drage ni riječi blage

tamu da razori

ni klape stare ni trunke nade

nikog da prozbori.

 Višegrad, Garča, 2.8.1998.

 VIŠEGRADSKE  KIŠE

Kao magla nježna bijela

koju Drina nosi

moja želja uplela se

u toj tvojoj kosi

Nisi mlada nisam ni ja

šta nam treba više

samo ova jutra s tobom

višegradske kiše

Moja ruka traži notu

moje srce rimu

da s ljubavlju ja opjevam

višegradsku zimu 

Sve dok budem u životu

ljubio ti oči

zaboravit nikad neću

višegradske noći.

  

Višegrad, 21.1o.1996

 

SVE  SU  LJEPŠE  MOJE  NOĆI

Sve su ljepše moje noći

otkad tebe sretoh mila

jer dok ljubim tvoje oči

ne osjećam svoga bila

Sve su ljepše naše zore

jer sa njima ti me budiš

i dok naše usne gore

ti me grliš ti me ljubiš

I ja tada bivam srećan

ja se smijem dušu grijem

znam da od sad biću vječan

svoju radost ja ne krijem

Sve su ljepše moje sanje

u njima si milo moje

ko prelijepo neko  zdanje

što je svjesno snage svoje

Sve su ljepše naše sjene

na asvaltu dok se grle

i dok naše duše snene

u nov život sada hrle.

 

DRINA

Valja se olovna Drina

široka troma i snena

i kao davna milina

zagrmi tišina njena

  

Nadvila stijena se siva

zorom se ogleda u vodi

i tiho živo sniva

ponovo da se rodi

Ušla je ova rijeka

sa praskom u moju dušu

i stijena njenih jeka

pravi mi u srcu sušu

Obalom i put krivuda 

i naprijed i nazad nudi

i čovjek bi išao svuda

čovjek bi da poludi.

  

Višegrad, 14.10.1996.

  

USPOMENE

Uspomene kada navru pa te guše pa te stežu

i htjele bi po cijenu svaku za zavičaj da te vežu

ti se nešto ko otimaš pokušavaš da se braniš

a u stvari ti ne shvataš da se njima ti i hraniš

Kada su ti noći mile kada su ti oči snene

u misli ti odmah dođu tvoje drage uspomene

I kad slike ti preturaš kada nešto važno tražiš

ti ne shvataš kako odmah sjećanjima dušu blažiš

Može svaka slika stara na nešto lijepo da te sjeti

tada vidiš kako brzo tvoje vrijeme nazad leti

ti si opet sa družinom na izletu ili školi

i dok gledaš sliku staru u duši te lijepo boli

Ima tamo divnih noći ima tamo lijepih dana

svaka slika po na osob u srcu je slatka rana

ti ih čuvaš i miluješ u kutiju staru slažeš

da ti do njih nije stalo nećeš sebe ti da lažeš

Uspomene, uspomene

moje drage uspomene

da dok živ sam ja da pamtim

to su meni opomemne.

Višegrad, 27.7.1999.

PROBUDI ME MIRIS SMRTI

Probudi me miris smrti

u grudima gorka tmina

pred očima sve se vrti

kako bučna je tišina

Usta su mi puna blata

želio bih još da čujem

otkucaje starog sata

da ne spavam a da snujem

Vratio bih u snovima

jedno davno prošlo vrijeme

držao na dlanovima

ljubičice nježno sjeme

Praštao bih od miline

sve i svakom čini mi se

i puštao da paučine

stare krpe svuda vise

Gledao bih dugo dugo

mrava kako vrijedno radi

kako lasta negdje drugo

svoje gnijezdo opet gradi

Sve bih htio al ne ide

od briga mi teška pleća

proročke mi oči vide:

na uzglavlju mi gori svijeća.

Višegrad, 27.7.1999.

MAŠTANJE

Prvo sam htio pjesnik biti

rimama nježnim oslikati rijeku

a potok prljavi pokida mi niti

i vidjeh najlon kese gdje teku

Zatim htjedoh slikar postati

na platnu zaustaviti pticu u letu

al moradoh i tada odustati

jer lošije ne crta niko na svijetu

U glumištu velim tu mi je mjesto

govoriti močno: Biti il ne biti!    

Ali shvatih da ne učim vješto

pa odoh sa društvom dobro se napiti

Pa onda shvatih kud se ne sjetih prije

pjevač ću biti makar hodao bos

al mi rekoše da baš ugodno nije

slušati nekog ko pjeva kroz nos

Boksom se baviti samo sam probao

tek trening jedan al tja!

Sada bih rado i dušu prodao

da mi neko vrati moja zuba dva 

Na kraju moradoh sam sebi reči

jer od sebe ne možeš ništa skriti

maštanje je bolest što se teško liječi

uspio sam samo brzo ostariti.

  

Višegrad, 27.7.1999.

 

ZAVIČAJ

Samo po nekad kad se magla spusti

da ne vidiš više ni Drinu ni brijeg

dušom mi se tiskaju još oblaci gusti

zaželim vidjeti u svom kraju snijeg

A kad tamo sniježi, u mom zavičaju

pa to je milina to je melem duši

otvaramo srca u rumu i čaju

i ne damo suzi da nas ne zaguši

I opet mi se venom kotrljaju noći

noći zavičajne i plave i snene

a ona za šankom rujno vino toči

i sve nas voli, sve pa čak i mene

Nema nigdje onih parkova i ruža 

i pijane pjesme pod prozorom u zoru 

a ni ljute face ljubomornog muža

da se pojavi na pogrešnom prozoru

Zavičaj je sjena što lagano blijedi

nestaju i lica i imena draga

zavičaj  je ono kad ti brada sijedi

a ti bi da pređeš preko rodnog praga.

  

Višegrad, 27.7.1999.

 

DRAGANU JOVANOVIĆU

Lutao je hodao pio i govorio

imao je o čemu imao je kome

nekad je grmio nekad žuborio

nazivao nas Golube nazivao Some 

Kovrđava plava kosa neuredna

patike stare za dva broja manje

zasukana uvijek nogavica jedna

u očima podsmjeh i tajno kajanje

U fudbalu drugi a u piću prvi

i naramak knjiga svakog dana novi

kad je trijezan pogled mu sve mrvi 

a kada je pijan tu su samo snovi

Sanjao je glasno u po bijela dana

o prošlosti svojoj i o svojoj sreći

imao je ženu zvala se Triana

već je dugo grli neko sasvim treći

Imao je običaj poprilično drzak

u hotel bi često dolazio bos

pa kad bi u ogledalu vidio lik mrzak

šakom bi da njemu on razbije nos

Konobari njega svi su dobro znali

njima do gužve sa njim nije stalo

zatraženo piće odmah bi mu dali

a on bi sutradan donio novo ogledalo

Sa ovoga svijeta samo je nestao

u planinarskom domu dobro se napio

ljut na loše društvo u noć je izšetao

i kao u svom piću u rijeci se utopio.

Višegrad, 27.7.1999.

SUZO MOJA

Suzo moja mutna rijeko

mrak mom oku sve je bliže

stremio sam na daleko

jesen mog života stiže

Stiže jesen nenadano

njoj već  i jeste možda vrijeme

meni to je sve još rano

sve dok želje ne zanijeme 

Sanjam s tobom život novi

sve su ovo glupi snovi 

a umjesto da te ljubim

ja osjećam da te gubim 

Sve je ovo suzo moja

magla što se s duše diže

tebe čeka sreća tvoja

meni moja jesen stiže

Ja ti želim nježne snove

samo suze radosnice

da dok čitaš riječi ove

kvase tvoje lijepo lice.

Višegrad, 9.1.2ooo.

 

ZLATNO  DOBA  RIJEĆI

Ćekao sam voz a ona vlak

napolju je vazduh smrdio  na zrak

ura je kazivala da je jedan sat

helikopter zabruja kao zrakomlat

I sve se smiri i nesta sna

ništa više lijepo nada mi ne da

istopiše se s kišom i maštanja sva

duši osta samo da se sudbi preda

A nije davno bilo tu pred neki dan

riječi su se lijepo rojile u nizu

pravile su stih svaki je presedan

a sada se guraju lome tuku grizu

Zlatno doba riječi neće da se vrati

sveta vatra stiha u srcu mi tinja

o da li će sužnji umjeti pjevati

kao što je sloboda pjevala o njima.

  

 Višegrad, 13.12.2oo1. 

SONATA

Kao tamjan zamirisa platan

i njedra mi preplavi milina

odjedared jedan zračak zlatan

spusti se na mene sa visina

Tuge mračne što mi srce jede

nesta kao kada se probudiš

a majčine mile kose sijede

vele: Sine nemoj da poludiš

Tihim glasom kao da je živa

mati mene svjetuje i moli

okani se njenog oka siva

ne daj srcu razlog da te boli

Nego sine kad se sjetiš mene

kad mi svijeću za dušu upališ

nek ti dušom krenu uspomene

i da dragom Bogu se zahvališ

Ti se sjeti naših dana sreće

tihe pjesme koja dušu grije

nek ti ovaj vedri plamen svijeće

na dnu srca jednu suzu skrije.

  

Višegrad, 26.4.2oo1.

 

NOKTURNO

Mrke vjeđe objesile noći

tišina mi i uši zagluši

Nijema zora nikad neće doći 

u mom oku suza se sasuši

Ušutješe i zvijezde na nebu

planine se u ritmu ljuljaju

pljušte misli griju se i zebu

ruke željne tminom bauljaju

Nema šanse da se misli smire

da mi jedna niz olovku kane

oči krišom u dušu joj vire

njenu dušu čistu i bez mane

Duša čista oči lijepe snene

ruka nježna kao povjetarac

sitnim hodom odlazi od mene

ja sam za nju samo neki starac.

  

Višegrad, 15.5.2oo1.

SVE BOJE VJETRA

Umiru noći tirkizno vrele

lelujaju tužno vrbino lišće

u jezeru nježnom usne se srele

sa dahom vjetra mirisno bijele

Duša bi htjela ljubav da pjeva

usne se miču i šapat  bruji

iz očiju snenih pobuna sijeva 

a vrelom požuda struji

I samo na tren Luna se vrati

kroz oblak sivi da stvori sjene

a tužno srce napokon shvati

da više oči neće sresti njene

Zatim sve se odjedanput smiri

i vjetar brzo izmjenja sve boje

jutro se javi na pijetlovoj liri

tiho nudeći rođenje svoje.

Višegrad, 15.10.2oo1.

NIJE

Nije meni kriva stranka

vladajuća bilo koja

kriva mi je uspavanka

što je pjeva nada moja

Nisu krivi oni ini

što se sreće nagrabiše

mašta moja u tišini

lažnim sjajem nudi više

Nisu meni krive rode

što nam djecu donesoše

krive su mi mutne vode

što ih svijetom raznesoše 

Nisu meni krivi oni

što su za se spasa našli

kriva mi je luda glava

te me ova bezdan snašla

Mrijeti moram čini mi se

i zaborav nijemi biti

smoći snage - ubiti se

pa na miru vječno sniti.

Višegrad, 4.7.2oo2.

PJESMA

Poezija nije mora

nije  nada niti sanja

ona ti je mučna gora

bila mala il još manja

Stihom možeš ako želiš

sve što srce hoće tvoje

da tuguješ il veseliš

da ispuniš želje svoje

Samo jedno ne nikako

stihom nećeš ti uspjeti

da te neko oko lako

može snažno zavoljeti

Pjesma ti je ljubavnica

radost mora i nadanje 

srcu tvome radosnica

duši tvojoj zavještanje.

Višegrad, 7.1.2oo2.

 

BALADA  O  UMORNOM  JAHAĆU  VJETROVA

Otkad pamtim šta se zbiva

oko mene i  u meni

od tad moja duša sniva

more što se dušom pjeni

Nosili su mene vjetri

lomile me strašne bure

mjerili me močni metri

grizle zlobom duše šture

Umorni jahač vjetrova

na raskrsnici svjetova

grudima hrli visini

očima mir u tišini

Umorni jahač vjetrova

zaslijepljen snagom smetova

nada mu zadnja molitva

na miru da se naspava

Nosio sam na plećima

mnoge lijene gotovane

pekao se u pećima

ispijale mozak vrane 

Gladovao noći duge

žeđ me grozna razdirala

hranio sam stihom  druge

smirivao zakerala.

Višegrad, 28.10.2002.

JA TE VOLIM

Kao da si morska pjena

ko od bronze izlivena

ko da su te morski vali

meni dušo darivali 

Usne kao trešnje rumen

srce kao zlatan grumen

oči žive žeravice

krase tvoje medno lice

I ja ne znam šta se zbiva

da l to moja duša sniva

radujem se kao dijete

nigdje tuge nigdje sjete

Kada hodiš kad se krećeš

dodirnuti zemlju nećeš

samo tiho šuška svila

kao mače ti si mila

Kad se smiješ dragulj sijeva

tvojim glasom slavuj pjeva

dok te gledam tiho zborim:

ja te volim ja te volim.

Višegrad, 7.4.2003.

SUZO MOJA KADA KRENEŠ

Suzo moja kada kreneš

putevima mojih snova

nemoj da mi ni spomeneš

da me čeka ljubav nova

Nemoj reči suzo kleta

da su moga srca puti

ugažena staza svijeta

kozje staze i besputi

Reci suzo majci mojoj

ne mjeseče ti prozbori

u srebrnoj noći svojoj

da joj sin se s dušom bori

Neka majka milo moje

tugu u kraj srca zbije

neka gaji cvijeće svoje

suzom toplom njeg zalije

A kada se moji snovi

sumaglicom svi oboje

kada svane dan nam novi

neka utre suze svoje.

Višegrad, 7.4.2oo3.

POZORIŠTE

Pozornica sjaj u oku

nevidljivi miris raja

nudi lijepu i duboku

nudi duši svemoć sjaja

A kad se aplauz stiša

i zavjesa padne smjerno

duša mi je ljepša viša

još mi kuca srce vjerno

Srce daje ritam igre

srce boli sve preboli

srce brzo poput čigre

ulogu novu već zavoli.

Višegrad, 2.2.2oo3.

E VIVA ESPANIJA

Davno jednom kad su rose sjale

na latima rascvjetalih ruža

volio je njene oči male

sjajnu suzu sa nijansom ruža

A mladosti ljubav krila daje

letjeli su s kraja na kraj svijeta

nad Rusijom zvijezde plave sjaje

u Španiji uzavrela fijesta

Pjevali su ogrnuti ljetom

dušu more okupalo sjetom

ritam srca prava fantazija

e viva Espanija

Ta su davna prohujala ljeta

umorni su koferi zaspali

prođe eto decenija peta

i još samo snovi su ostali

On i ona u smiraju dana

sa svojom se mladošću rastaju

u albumu prijateljstva sama

kao knjigu sjećanja listaju

Pjevali su ogrnuti ljetom

dušu more okupalo sjetom

ritam srca prava fantazija:

E viva Espanija.

Višegrad, 3.7.2oo3

 

ЈЕSЕNI MOЈOЈ ZIMA SЕ SPRЕMA

Umorno suncе griје mi lеđa

Virеći kroz oblakе

Bolno ramе košulja vriјеđa

Dok bеrеm šljivе rankе

Ni јеdnog dana, ni trеna nеma

Da nе mislim na tеbе

Јеsеni moјoј zima sе sprеma

Moје mi srcе zеbе

Strpi sе dušo ma gdје god bila

Lako ću da tе nađеm

Ljubav mi tvoјa daruје krila

Moraću da sе snađеm

Samo da malo sakupim snagе

Za moје kosti starе

Poniјеću nеkе sitnicе dragе

I vino za drugarе

I onda ćе svе biti k´o priје

Kada smo bili mladi

Samo da umorno suncе griје

I vino da sе hladi.

Višеgrad, 5. јula 2oo7.

RANDEVU NA KIŠI

Kada jesen stuži nebo i kad padnu kiše

Ja se sjetim moje bake koje nema više

Meni baka tihim glasom pričala je tada

Kako je to davno bilo, kad je bila mlada

Šetali su pored rijeke, ona i moj deda

Dok ih njena brižna majka iz prikrajka gleda

Držali se za ručice, šaputali snove

Nalazili skriven kutak za poljupce nove

Hajde dušo ti i ja, kao naši stari

Zakažimo prvi put randevu na kiši

Kakav disko zadimljeni i I te ružne stvari

Zakažimo prvi put randevu na kiši

Drhtavom mi rukom baka dade da pogledam

„Spomenar je ovo, dušo, koji nikom ne dam!“

Izblijedjela plava knjiga na drhtavoj ruci

A u kosi mjesečina, neki tajni zvuci.

Kad za pomen baki mojoj ja svijeću upalim

pomolim se njoj za dušu spomenarom malim

Kada jesen stuži nebo i kad padnu kiše

Ja se sjetim moje bake koje nema više.

Višegrad, 12.10.2008.

KOJE IME DATI LJUBAVI

Koje ime dati ljubavi

koja mi se kotrlja kroz vene

i kako da se zaboravi

prelijepa duša voljene žene

Koje ime dati snovima

o medenoj zvjezdanoj tišini

a biti nošen valovima

stremeći ka oblaka visini

Koje ime dati samoći

dok nju neke ljepše oči ljube

u vinu tražiti pomoći

uvijek piju oni koji gube

Koje ime dati nadanju

da proljeće dođe nakon zime

jer i let je sličan padanju

sve što vidim ima tvoje ime.

Višegrad, 12.11.2009.

SAN

Noćas usnih divan san
(Uvijek su mi snovi ljepši od stvarnosti):
Kao, neka se plavičasta magla nadvila nad Drinom
i miriše na proljeće, na nadu, na ljubav.

I šapat njen, iako sasvim tih, razumijem.
Razumijem svaku riječ
Oda radosti.
Oda mladosti i oda starosti, zajedno.

Melodije slične u svojim različitostima
prepliću se nježno u slikama iz života,
iz moga predugog života.

Samo bljesnu kao munje u oku,
dovoljno kratke, da ne zauzimaju vrijeme drugima
i dovoljno duge da se sjetim svega:
i ko, i kada, i gdje i kako... ?

Jedino mi poneko zašto ostane nedorečeno
i sakriveno za jedan pogled,
za jedan kratki treptaj oka,
za uzdah dug i beskrajno tužan.

Višegrad, 12.1.2010.

MOŽDA SMO SE I SRELI

Možda smo se nekada i sreli

Oko u oko kao bljeska tren

Prekoputa jedno drugom sjeli

A ja ne vidjeh u oku ti sjen

Možda smo se i sreli nekada

I samo se mimoišli nijemo

A možda i sad kao i tada

Jedno ka drugom žurno idemo

Sreli smo se i nekada možda

U parku, školi ili bilo gdje

A moj pogled glupi čak ni tada

Ne osvrnu se, tebe ne vidje

Možda nekada i sreli smo se

U predvečerje sneno i plavo

Tada mi tvoje rekoše kose

Ti u stvari djevojka đavo!

Višegrad, 14. marta 2010.

ĆUPRIJA

Stoljeća se tvoja ogledaju u vodi,

skamenjeni zvuci žubore u hladu

i mjesec se bijeli iza stijene rodi

a i pjesma tiha o malenom gradu

I dok ponoć huči tužno kao vrijeme

što umornom nogom pregazilo Drinu

na ćuprije pleća sručilo se breme

pa u pomoć zove mladu mjesečinu.

Pomozi mi drugo, mjesečino snena

da ukrotim misli što kotrlja Drina

da sjetim se milog nježnog lika njena

pa u duši mojoj da bude milina.

Višegrad, 23. mart 2010.

POŽELJEH DA TI NAPIŠEM PISMO

Poželjeh da ti napišem pismo nježno kao tvoja duša

ali ni jedne blage

toliko blage riječi ne nađoh

iako te volim

Bože zašto sam pjesnik

kada ljudi nisu izmislili ni jednu  dovoljno nježnu riječ

Zaštom jednostavno nisam kipar  pa da stijeni dam tvoj lik

što bi tada planina bila ponosna na tu svoju stijenu

Zašto bar nisam muzičar

pa da muzikom dočaram tvoj blagi drhtaj kada si srećna

Bio bih najtraženiji muzičar svih vremena

Jer nema te umjetnosti koja te ne može 

i ne smije dočarati i oslikati toliko divnu kao što i jesi

Jedino pjesma zadrhti pred tim činom

ovako kao što sada ova pjesma

drhti.

 

SJEĆAŠ  LI  SE

Sjećaš li se kako smo jednog jutra

u ono proljeće

pokušali da odpjevamo naljepšu pjesmu života

Umjesto na notnom  sistemu linija

po žicama dalekovoda

su se poredale crne poslovno ozbiljne vrane glumeći note

Sjećaš li se kako se odmah zatim

sunce skrilo za oblak crnih misli

i dugo tražilo da mu oslobodimo put.

OKO MOJE LUDO

Oko moje ludo, zašto gledaš gore?

Tamo su samo zvijezde i moć beskraja.

Još je daleko do nove zore

Njenog od snova satkanog sjaja.

Oko moje ludo, zašto gledaš dole?

Tamo gledaju pokajnici i tati.

A u oči oni koji vole

I oni što žele ljubav dati.

Oko moje ludo, zašto gledaš tamo?

Prozor njen u noći sv'jetli dugo.

I ti i ja sada dobro znamo

Laku noć srećo, dobar dan tugo!

Višegrad, 2.4.2010.

KAD DUŠOM ZAVLADA TUGA

Kada mi dušom zavlada tuga                      

Neprimjetno tiha  kao plima                        

Stihova svojih postanem sluga                    

Srce mi opet osvoji zima                             

Pogled mi zapne za oblak sneni                   

Ruka zadrhti nad listom svelim                   

Mislima huče vjetrovi lijeni                        

Prestanem životu da se veselim

Samo mi golub sleti na rame                       

Krilom mi ovlaš dotakne lice                       

I smjerno idem u pravcu tame                     

Gugutav pozdrav drage mi ptice

Kroz mene prođu sva ona ljeta

Venama struje ritmovi ludi

Uz smješak bolni nestaje sjeta

U meni opet nada se budi.

                            

Višegrad, 30.9.2010.               

NEKO KROZ MENE

Neko kroz mene stihove piše

Neko te drugi kroz mene voli

Neko u meni sjetno uzdiše

Neko se sa mnom za tebe moli

                 

I ove rime što kaplju nježno

Što su kap suze latice cvijeta

Tihe su note u veče snježno

Kao treptaj srca, tiha sjeta

I taj neko što voli te snažno

Kroz mene tvoju kosu miriše

U moje ime za tebe lažno

Kroz mene ove stihove piše.

Višegrad, 12.10.2010.

DA LI SAM SRETAN?

Jesam sretan sam.

Sve dok imam tebe i svoje snove,

Pjesme nedopjevane i rime ubrane sa mokre grane

I dok mi kiša donosi radost a raznosi mutne magle na duši

Sretan sam

I dok me služi sjećanje na miris dunja na maminom ormaru

I dok još uvijek čujem bat velikog čekića u noći

Dok se dječiji smijeh razliježe svuda oko mene

I dok u ušima bruje pjesme mojih drugara iz mladosti

Sretan sam

Sretan sam kad vidim radost svojih sinova

I dok me unuk veselo zove «Deda»,

Sve dok mogu da hodam, mislim i pišem

I dok u meni nemiri vjetrove proljetne raspliću

Sretan sam

Iako već imam više prijatelja na onom nego na ovom svijetu

Ne žurim u nove susrete sa njima

Svojom voljom na ovaj svijet došao nisam

Te ga svojom voljom ni napustiti neću

Sretan sam!

                            

 Višegrad, 8.12.2010.

 

BITI DEDA

A kada se taj dan desi,

pa unuče tu se nađe,

vjeruj nećeš znati gdje si,

pitaćeš se: Šta me snađe?!

Te ljepote i dragosti,

oko tebe svijet se ruši,

pun si sreće i radosti,

a milina ti u duši!

Biti deda to je nešto

Vrlo lijepo, vrijedno stanje

U kolica ga staviš vješto

Pa sav važan u šetanje

Ponosan si na unuka.

A unuk je na svog dedu

Drhti dedi stara ruka

A suza mu u pogledu.

Višegrad, 25. oktobar 2010.

 

IZ OKА MI SUZА KАNU

Iz oka mi suza kanu,

Pa niz ruku,

Pa niz pero,

Pa na papiru mrlja postade pjesma

Sa oluka poleti golub,

Pa kroz maglu,

Pa pred sumrak,

Pa na mom balkonu nađe utočište.

Odnekud zažubori pjesma,

Pa niz krošnju uspomena,

Pa kroz pregršt zagrljaja,

Pa mi u uhu objavi življenja ljepotu.

Višegrad, 30.1.2009.

 

ZIMA

Obukla zima tu bundu bijelu

Prostiru se vidici

I plaše ljude u malom selu

Jezivo čudni krici

Vuku se stazom sve duže sjene

Dan se bliži kraju

Skoro će noć mjesečeve mjene

Psi sve jače laju

Kada sunce sasvim za brijeg zađe

I vjetar se spusti

Ptica će majka ptiče da nađe

Mrak će pasti gusti

U krilo njeno staviću glavu

Kraj topla kamina

Ona će kosu rasplesti plavu

Dok ljulja mi sina.

Višegrad, 30.1.2011.

PRAZNIK U RODITELJSKOM DOMU

Uvijek kad poželim da mi lijepo bude

Da trenutne brige odagnam daleko

U mislima skoknem ja do rodne grude

Gdje znam da će uvijek čekati me neko

Pa evo i sada kada račun svodim

Sa životom svojim i ružnim i lijepim

Poželim u času opet da se rodim

Ili da se doma roditeljskog sjetim

Sjećanje mi sklizne još u ranu mladost

Kada se za praznik skupi porodica 

U toplom su domu i sreća i radost

Roditelja naših nasmijana lica

A kada se radost raširi do neba

I kad plavih zvijezda pojavi se svita

Nas pet braće znamo šta nam tada treba,

I pjevamo mami, “Mama Huanita”

Eto sa tim svoju jadnu dušu hranim

Prestao sam više za srećom da žudim

Od stvarnosti ružne ja se tako branim

 Da mi bude lakše i da ne poludim.

Višegrad, 2. februar 2011.

PRUGA

Vijuga uzana pruga

I danas kroz moje vene

A šine kao dva druga

Kao očiju zjene

Jedna uz drugu klize

Kao da ih tjera neko

Jedna na drugu paze

Ni blizu ni daleko

Nijemo se penju uz stranu

Pa brzo se ka rijeci spuste

Vješto zajašu branu

Prebiru oblake guste

I sada u mašte bjelini

Gledam je sa kućnog praga

Kako nestaje u daljini

I odnosi lica mi draga.

         

Višegrad, 25.1.2011.

ZORANA

Nasmijana, vedra, mila

Iz  očiju iskra znana

Nježne duše kao svila

To je naša Zorana

Uvijek spremna pomoć dati

U po noći u sred dana

I sreća je uvijek prati

To je naša Zorana

Oko sebe radost širi

Pozitivna i bez mana

Zavađene ona miri

To je naša Zorana

Ponosan sam što je imam

Ona nam je melem rana

Rado njene riječi čitam

To je naša Zorana

Višegrad, 8.1.2011.

BEZNAĐE

Iako je prošlo

bezbroj jeseni i zima

I sada u mislima

vidim tvoj lik

Razočarana u život

i u njega

Klonula si umorno

na stolicu

U uglu svoje

samačke sobe

Sa vinom na usnama i

santom leda u grudima.

Od njega ti je ostala

ruža za rastanak

i za nemogući zaborav

Svečano crna

satenska haljina

U slobodnom padu

kao i tvoji snovi

I pogled u ništa

Sa vinom na usnama i

santom leda u grudima.

                                             

Beznađe ti je bilo

jedini putokaz

Čemer u ustima

jedini osjećaj

Do večeras si imala sve,

Od  večeras ništa,

Ni sebe više imala nisi

                

Višegrad, 22.1.2011.

SUTON NA PLANINI

Urežu se tako neke slike davne

Zalazačeg sunca il' svitanja snena

Bol raznesu dušom kao žive rane

Neki miris dima ili pjesma njena

Kad se sjetiš toga protrneš lagano

Medena milina preplavi ti grudi

I opet si sretan kao nekad davno

A slavuja pjesma ponovo te budi

Ti si na planini staro društvo tu je

I pjesma i flaša oko vatre kruže

A svako za sebe svoje snove snuje

Sve je jako dobro dok sjećanja služe

Čim zatvorim oči ja sam na planini

Grijem njene ruke u njedrima svojim

Oko nas je suton u tihoj milini

Dok maštati mogu ničeg se ne bojim.

Višegrad, 2. februar 2011.

 

USNE

Usne male, vragolaste

Ponekada tajnovito

Samo skraja smješak puste

Pa ga skriju maglovito

Pomiču se neprimjetno

Kad šapuću tiho tugu

Trzaju se zagonetno

Jer on ljubi neku drugu

Zaljubljene usne njene

Zboriti bi nježno htjele

Dok se misli snažno pjene

Od požude sad su vrele

A kada se ljubav vrati

Nisu više tužne, sjetne

Spremne su i sebe dati

Vesele su meke, sretne

U radosnom sretnom luku

Ne šapuću više tugu

U osmijeh se tad razvuku

U nebesku šarnu dugu.

Višegrad, 22. aprila 2011.

TI SI MOJA ČAROLIJA

Sve što živi dušu ima

Što se mrijesti, rađa, klija

Prijatelj si dragi svima

Ti si moja čarolija

Žednome ćeš vina dati

A gladnima komad hljeba

Neumorna ne znaš stati

Skinut ćeš i zvijezde s neba

Svojim smješkom smješak rađaš

Na licima dragih ljudi

Amorovom strijelom gađaš

Sa tobom se ljubav budi

Uspavane tiho budiš

Nježna kao poezija

Za sve nas se jako trudiš

Ti si moja čarolija.

Višegrad, 21. april 2011.

NAJGORE JE PROŠLO

Najgore je prošlo, tješim samog sebe

Svi strahovi, strepnja, sad su prošlost puka

U grudima suvim srce mi ne zebe

I ne drhti više ostarjela ruka

Smiraj mi u duši kao poslije kiše

Kao ljubičice lelujaju nade

I olovka moja opet sama piše

Opet mi se smješak sa usana krade

Mogao bih sada, čini mi se tako,

Čitav život preći opet iz početka

Ovo kasno doba odbrojavam lako

I smjerno živim predstavu do svršetka.

Višegrad, 8.7.2011.

  

PAMTIM TVOJ PREDIVNI SMJEŠAK

Pamtim tvoj predivni smješak,

on mi je stalno pred očima.

Gledala si me široko otvorenih očiju.

Tvojih velikih očiju

i smijala si se.

Nisi se smijala samo usnama,

smijala si se cijelim licem i očima

Znam da si se znala i svađati

ali to ne pamtim,

te svađe.

Ništa od svega toga,

ni riječ, ni pogled

(mora da si imala poseban pogled kada si se svađala),

i baš mi je drago što to ne pamtim.

Svaka tvoja misao i smješak

djeluju na moje raspoloženje

i danas, naravno, pozitivno.

Mogao bih od ovoga i pjesmu napraviti.

Želiš li?

Višegrad, 9.7.2011.

VINO CRNO, VINO BIJELO

Kad razmišljam o mladosti

I slobodan dok sam bio

Nema kraja toj radosti

Kad sam s društvom vino pio

Vino crno, vino bijelo

Proticalo kao rijeka

Sve što mi je srce htjelo

Sutra opet ispočetka

A uz vatru na planini

Pjevalo se do razdanka

O zvjezdama na visini

I Tomina “Danka, Danka”

A kad stiže starost ružna

Šapuće se pjesma neka

Žal za mladost, pjesma tužna

Ja bih život ispočetka!

Višegrad, 25.2.2011.

ZA TEBE ĆU

Za tebe ću milo moje,

Samo ako želiš

Biti sjena sjene tvoje

Čuti sve što veliš

Za tebe ću srećo nježna

Vjetra dašak biti

I dok vani noć je snježna

Ti ćeš mirno sniti

Lijepo lice spavalice

A na licu smijalice,

Nježne kao drhtaj ptice

Oči moje sanjalice

Za tebe ću ako treba

Tvoje sreće radi

Skinut plave zvjezde s neba

Sve što rade mladi

Za tebe ću i u snove

Da ti uđem milo

Pustit misli da ti plove

Lijepo ti se snilo

Višegrad, 23.2.2011.

ŽIVOT MI TEČE KAO RIJEKA

Kako me čudno nebo gleda

K'o da me zove k sebi

Ali mi tvoje oko ne da

Radije gore ne bi'

Život mi teče kao rijeka

Izvor je već daleko

A suza moja predugo čeka

Da je ugleda neko

Sa neba zlatni zraci hrle

Šapuću već je vrijeme

A mene tvoje ruke grle

I gore uspomene

Neka se ljuti ako želi

Nek' čeka nebo dalje

Neko se meni još veseli,

Ne bih u groba ralje.

Višegrad, 27. april 2006.

  

U SVOJIM MISLIMA

Utone čovjek tako u svoje misli                 

U sebe sama                                                         

A tamo snovi prokisli                                  

I neka tama                                                 

Pa šeta se pustom kaldrmom što zvoni

A tiho hoda

Plavi blještavi neoni

Nebeskog svoda

Paučine guste kidaju se same

Kud čovjek hodi

Tamo okrene rame

Gdje srce vodi

A misli lagano klize putem snova

Ka kraju noći

Nosi ga ideja nova

Kuda će poći

I lijevo i desno svodi se na isto

Na vječiti krug

Tu je sa sobom načisto

Plaća sudbi dug.

Višegrad, 25.10.2011.

  

DOBRO VEČE NESANICO

Dobro veče nesanico

Što mi kradeš snove mile,

Kuda žuriš prepelico,

Te su noći oči svile

Plavičaste magle meke

Što skrivaju mjesec bijeli

Zažubore pokraj rijeke

Milujući cvijetak sveli

A iz gore tiha huka

Lahor blagi progovara

Njen joj osmijeh mala luka

Šapatom se razgovara

I val njenih zlatnih vlati

Što niz leđa nježno pada

Nikad neće ona znati

Koja dušom nada vlada.

Višegrad, 21.11.2011.

IZNAD SUMORNIH KROVOVA

Iznad sumornih krovova

Vesela jata paperjastih oblaka

Prijete radošću

Žuta zategnuta lica

Nijemo promatraju dim

koji iz njihovih dimnjaka ide pravo u nebo

Ledeni pogledi u nebeski beskraj

Tišinom govore o beznađu

Ni snovi im više nisu vedri i puni radosti

Kao nekada davno, davno

Jedino im ti oblaci vraćaju sjećanja

Koja lagano blijede

I razdragan smijeh djeteta na noši

Na trenutak razgali njihovu dušu

A kada taj smijeh utihne

Utihnu i njihove radosti i nade

Ne očekuju ništa

Ne nadaju se ničemu.

Višegrad, 23.11.2011.

SRETAN TI ROĐENDAN, MALENA

Kada mislim o tebi u kasne sate
Milina mi neka prođe kroz grudi
A misli brzinom svjetlosti se vrate
U mladosti nam dragi svijet ludi.

Zaiskre tvoje oči velike i snene
Crvena kosa, boja tvoga ruža
Na asvaltu vlažnom naše sjene
Postaju sjena sve duža i duža.

Ljubav nam je ideal bila jedini
Odmaštali sve smo milion puta
Kleli smo se zvijezdama na visini
I Mjesecom moćnim što beskrajem luta

Da ništa neće pomutiti nam snove
Da vječna biće naša osjećanja
A onda krik ptice ili huk sove
Vrati me u stvarnost iz mojih sanja

I uzbuđen sada čestitku ti pišem
U vatri gorim, muti mi se zjena
Dok znam za sebe, za tebe ću da dišem
Sretan ti rođendan, moja Malena.

Višegrad, 18.12.2011.

SVE BIH DAO DA TE MANJE BOLI

Od kad sunce nebom plovi
od kad zvijezde srećom sjaje
moja java, moji snovi
sve sa tobom disalo je

Osmjehom si darivala
sve nas tvoje najmilije
tako si nam ulivala
ljubav, snagu čarolije

Sve bih dao da te manje boli
da ti osmijeh ja na lice vratim
da znaš, majko, koliko te voli
ovo srce dok sa tobom patim

Već sa suncem na uranku
kad otvorim oči snene
vidim tebe na uzglavku
blagim glasom budiš mene

Iako te boli jako
vješto od nas ti to kriješ
a kada si sama majko
gorke suze krišom liješ

Sve bih dao da te manje boli
da ti osmijeh ja na lice vratim
da znaš, majko, koliko te voli
ovo srce dok sa tobom patim.

Višegrad, 10. april 2012.

POLJUBIŠE SE KAZALJKE U PONOĆ

Poljubiše se kazaljke u ponoć

velkog starog na zidu sata

dušu mi jadnu savladala nemoć

a nema nikog da otvori vrata

Kao treptaj oka prođoše ine

godine radosti, tuge i nade

dani sreće i ljubavi miline

a onda odjednom svega nestade

Na bijele hrizanteme miriše noć

i zvjezdanom stazom dragi lik jezdi

taj miris mi kroz vene uliva moć

spreman saм da pođem ka svojoj zvijezdi

Kroz noć mi tiho žubore sjećanja

i raznose tako kroz tijelo moje

sve radosti davne i sva maštanja

sve ono što je nekad bilo tvoje

Udahnem duboko svu svježinu noći

i dotaknem dušom kosmički beskraj

Javi se nada da ćeš ipak doći

i da ćemo skupa prevazići kraj.

Višegrad, 21. maj 2012.

JA KAD VOLIM

Ja kad volim, ja umijem

da sto zora odbolujem

da me liječe ruke njene

dok mi pjeva omiljene

pjesme kao bumbul ptica

da ne skida smješak s lica.

Ja kad volim, ja sve mogu

predajem se njoj i Bogu,

u stanju sam ako želi,

ako još to nju veseli

sjajne zvijezde skinut s neba

samo ako njoj to treba.

Ja kad volim, ja sve znam

sve ću snove njoj da dam,

jer šta će mi snovi više

kad mi ljubav na ruci diše,

kad mi kaže da me voli

kako da me duša boli?

Ja kad volim, ja sve hoću

bilo danju, bilo noću,

kroz oluju i pakao

jurio bih i skakao

samo da mi draga moja

ima sreće i spokoja

Ja kad volim, ne umijem

uvijek da je razumijem,

ako je sretna zašto plače,

i šta joj ti maniri znače,

u srce je sam vrag dirne

kad mi oko drugu virne?

Višegrad, 23. maj 2012.

  

KNJIGE MIRIŠU LJEPOTOM

Stalaže pune starih knjiga,

neki davni dani u njima,

mnoštvo radosti, zebnje i briga,

proljeća, ljeta, jeseni i zima.

One pažljivo pamte i bilježe

svaki šum izvora u gori,

riječi su ine i stare i svježe,

u njima nježno dragi dragoj zbori

o neizmjernoj sreći i ljubavi

dok gledaju sunce u sutonu

na sve se brige brzo zaboravi

kad u topli zagrlja potonu.

Korice stare, listovi već žuti

a slova blijeda, ne vide se više,

njihovi su dugi, nepregledni puti

peklo ih je sunce, zalijevale kiše.

I sada stoje u stalaži smjerno

išibane burnim životom

čuvajući sve tajne vjerno

knjige mirišu ljepotom.

Višegrad, 27. maj 2012.

DRUG MOJ

(Đadi)

Kao treptaj oka ili na nebu zvijezde plave

sa koje na nas motri brižni pogled tvoj

prozuji pola godine mojih snova i jave

pola godine bez tebe dragi druže moj

A nije davno bilo tek desetljeća par

kada smo snove svoje pretvarali u javu

kad je u grudima našim neugasivi žar

pokretao nam maštu i doticao slavu

Bez i jedne nesuglasice išli smo ka vrhu

uvijek u društvu hrabrih mladih ljudi

koji su sa radošću i djelom davali svrhu

ponosu i sreći što se izlijeva iz grudi

A kada bih zastao ljut na kočničare

svega lijepog što se dešavalo u gradu

ti si me očima što hrabrošću žare

dizao hrabrio i novu davao nadu

Vjetrovi rata pokidaše sve ali nas ne

ostali smo moćnih plavih zvijezda poj

čuvam i ne dam naše mladosti sne

spavaj mirno, dragi druže moj.

Višegrad, 30. juna 2012.

NE DAM

Ne dam da mi ime tvoje vjetri raznose pustinjom

što mojom dušom se zove

Ne dam da mi tvoj glas u ušima zagluši tutnjava

moga srca pri pomisli na tebe

Ne dam da mi tu tvoju iskru u oku zablješte

prvi jesenji zraci kroz krošnju platana

Ne dam, jednostavno ne dam!

Za njih ću se boriti do poslednjeg stiha u meni,

do poslednjeg otkucaja srca, do poslednje nade

da ćemo opet biti bijele latice narcisa na vjetru

i da će uvijek i vječno biti nas.

Ne dam godinama što neminovnu starost donose

da mi tvoj lik u sjećanju pomute

Ne dam da mi ruka zadrhti pri dodiru tvoje slike

koja bdije na mom radnom stolu

Ne dam da mi tvoj šapat prestane brujati u mom uhu

kako govori „volim te“ i „zauvijek tvoja“

Ne dam, jednostavno ne dam!

Višegrad, 4. juli 2012.

 

KADA LJUBAV K'O SUNCE ZAĐE

A kada ljubav k'o sunce zađe,
i kad se tuga dušom razmili
uvijek se poneka pjesma nađe
i u njoj svi smo dragi i mili

Uzalud tragaš pogledom snenim

kroz oblake sive u stara jutra

od tebe idem korakom lijenim

u neko novo praskavo sutra

To moje sutra sve snove čuva

nosi ih nježno u grud’ma svojim

dok noću snažna mećava duva

u mislima s tobom ja postojim

Venama tvojim dugo ću teći

dok moja slika lagano blijedi

dugo ćeš moje pamtiti riječi:

Za snove samo živjeti vrijedi

Ja ću sa maglom usnulom, plavom

lebdjeti Drinom sve do sumraka

onda ću mojom vulkanskom lavom

svemirom lutati bez prestanka.

Višegrad, 4.12.2012.

ŽALI MI SE DRUGAR

Žali mi se drugar kako njemu starom

standarda je neko pomjerio međe

prošle godine je meso jeo jednom

a ove će, bome, jesti malo rjeđe.

I ne samo meso ima mnogo toga

čega se nerado morao odreći

vrlo rijetko može on unuka svoga

darivati ali kako mu to reći?

Kako iko može uopšte da shvati

da sad živjeti je mnogo, mnogo teže

pa zar nema niko hrabar da se vrati

i spasi nas ove paukove mreže.

Gdje su oni što su privredu vodili

kada živjeli smo po mjeri čovjeka

i zašto smo lako sve to dozvolili

hoćemo li tako trpiti do vijeka?

U očima starcu je nemanje sreće

ta nemoć ga boli i providna šema

genijalci ovi pomjerit se neće

uvjereni od njih pametnijih nema.

Višegrad, 14. avgust 2013.

MOJ DORAT I JA SMO SKUPA OSTARILI

Imao sam konja, veli drugar meni,

kao krekin ugalj on crne je grive

skoro neprimjetan u hrastovoj sjeni

svijetlile su samo oči vrlo žive.

Mogao sam sa njim kud god sam želio

bio mi je kadar stići i uteći

a kad bih se malo rakije prelio

nosio me kući lagano hodeći

Nije bio kao lipicaner znani

što ga samo vode na vašare ljudi

konj i ja smo bili vjeruj mi jarani

kad stignemo kući on me tad probudi.

Sa njim sam orao i debla vukao

na gumnu je starom on vršio žito

u svatovske čeze bih ga upregao

mislim mogao je i u kolo vito.

Moj Dorat i ja smo skupa ostarili

sve manje je jeo iz zobnice raži

lutanja smo noću davno ostavili

nismo mogli više što nam srce traži.

Višegrad, 15. avgust 2013.

DRUŠTVO

Birao sam društvo, nekad ono mene

rijetko sam bez društva provodio dane

prvo malo mira a onda me krene

sjeli na po jednu pa dok ne osvane.

Sa jednim sam društvom stvar'o komedije

sa drugim sam opet bio na planini

ali kad sam sa njom pa kad se nasmije

to je za me život bivao jedini.

Uvijek sam radio to što sam volio

i kolege radne drage su mi bile

to sam malo društvo brzo zavolio

uspomene na njih i sad su mi mile.

Posebno su društvo moji glumci mali

sa njima radosti nikad dosta nije

teško nam je bilo kada smo saznali

da je došlo vrijeme i moje penzije.

Sad mi društvo prave komarci i ose

neka stara pjesma uhu mome prija

jedina su radost moje sjede kose

unučad mi moja Ana i Matija.

Višegrad, 16. avgust 2013.

NEIMENOVANI

Znam postoje ljudi časni i nečasni

bili su i biće znani i neznani

shvatit sve ih mogu al' mi nisu jasni

zašto li se kriju neimenovani?

Na vijestima važne poruke prenose

ili nešto bitno saopštavaju nam

ipak mi se oni sa razumom kose

kako vjerovati onom kog i ne znam?

Zamislite da vam takav sudbu kroji

ne znamo da li je taj pameti kratke

da li iza toga važna ličnost stoji

ili se tu kriju novinarske patke.

A narod ko narod, on vjeruje svemu

k'o spužva upija sve što vijesti nude

jer taj više nema nadati se čemu

on zna dobro da će biti kako bude.

Jer novinar može da izmisli nešto

po nalogu onog ko mu djecu hrani

pa na kraju vijesti saopšti nam vješto

veli da je izvor neimenovani.

Višegrad, 16. avgust 2013.

I DANAS NEBO PLAČE

I danas ko juče nebo plače

kotrlja nove i stare snove

a meni ti snovi mnogo znače

nade u ljubav daruju nove.

Umiksam dobro zlatnu i plavu

uvojak kose iz đačkih snova

a onda stavim snove i javu

pa pjeva slavuj i huči sova.

Rado bih s tobom ko nekad mila

na mjesečini plesao dugo

da ljubav nam opet daje krila

i da smo vječno jedno uz drugo.

Ti si već dugo zvijezda na nebu

plavo treperiš od drugih jače

a meni noge i leđa zebu

i znam da zbog nas ovo nebo plače.

Višegrad, 12. april 2013.

SLIKA

Jedna slika hiljadu riječi

reče neko znan

dok je gledaš dušu ti liječi

nudi miran san.

A slika stvarna, ulje na platnu

plavičasti sjaj

slikar je dao jabuku zlatnu

i potpis za kraj.

I ptica mala k'o da je živa

perja šarenog

ručnog rada ispod zida siva

rukom heklanog.

Svu ljubav svoju slikar je dao

lijepom platnu tom

u moje srce k'o da je znao

uđe potpisom.

Višegrad, 17. marta 2011.

...

proljeće na moje rame slijeće

u pjesmi veli Breg

gora zeleni, polje šareni

i više nema snijega.

I mladost krenu u život novi

dobila nova je krila

a nama starim lolama znanim

njihova mladost je mila.

II neka tako uvijek bude

da nam se mladost veseli

neka nam više ne zebu leđa

sad samo to smo željeli.

Višegrad, 18.4.2013.

KRAJ LJETA

Nebo je već obuklo te sive oblake

koji nude kišu i u duši smiraj

još se odupiru vjetru rijetke svrake

ljetu se izgleda bliži i skori kraj.

Čuje se motorka negdje u daljini
vrijedno reže drva sprema ih za zimu

pogledom ja tražim u ovoj milini

nešto neobično bar za moju rimu.

A sve je obično ide svojim redom

nikad niko svakom ugodio nije

još bogati piju svoj viski sa ledom

a obični narod može i rakije.

Dok sam piti smio votku sam trošio

to mi zaustavi ljekara zabrana

uživati drugo ja sam zavolio

kada pjesma krene iz komšijskog stana.

Volim da bar neko negdje i uživa

i da živi život baš po svojoj mjeri

jer ničija sreća meni nije kriva

što mi grubi život u lice se ceri.

Višegrad, 20. avgust 2013.

CURETAK

Ima jedan curetak, Lanom ću je zvati

da ne biste znali o kome se radi

sa šesnaest godina ne može da shvati

kolika je prednost to kada ste mladi.

Prvi puta voli onako iskreno

i osjeća da je ljubav uzvraćena

al se nešto boji da nije pošteno

da ta ljubav odmah bude savršena.

Ima ona svojih želja i planova

a ni njemu mašta nije bome strana

zna da gdje je mora ima i valova

i da gdje je rijeka tu ima i brana.

Pa se nešto misli da bi dobro bilo

da malo uspore osjećaje svoje 

i da će mu reći kako joj je milo

da shvata da ona misli za oboje.

I tako se u njoj lome koplja mnoga

što su se lomila od kada je svijeta

sačekati malo najbolje je s toga

ljubavi dati da sazri i procvjeta.

Višegrad, 20. avgust 2013.

NERED

Svuda oko mene i u meni nered

ništa na svom mjestu sada više nije

morao bih sve već srediti jedared

i meni će biti vjerujem milije.

Ali kad me mrzi, volje više nemam

učmalost se neka u dušu uvukla

nisam nesposoban umijem da spremam

ali moja volja sama se povukla.

Pisanija moja juče su sređena

stvarno puno pišem, lud sam kao struja

ničija sujeta nije povrijeđena

a mašta mi kao kod dječaka buja.

Ose su mi sada već ljubimci kućni

ništa im ne mogu već čekati zimu

spremanja za zimu komšija su bučni

a i prašina je još u mome timu.

Sve ću ja to lako, ne bojim se rada

usisivač, praško, tople vode malo

al kako u dušu gurnut praška sada

pa izbacit tugu i smeće ostalo?

Višegrad, 22. avgust 2013.

KLUPA STARA

U parku kod škole stara klupa ima

napuštena prazna rijetko ko je vidi

ona bi sad rado šetače ta prima

zbog izgleda svoga kao da se stidi.

Željezni dijelovi još se dobro drže

od korozije su potpuno zeleni

al drveni više ne mogu da služe

truli su i skoro sasvim polomljeni.

A ta klupa pamti mnogo ljepše dane

sjenu je pravila mala kruška ranka

daske su joj bile lakom premazane

a prilazna staza od sitnoga šljunka.

Danju su uvijek tu đaci sjedali

pred čas se još malo žele propitati

a uveče mladi što su se gledali

željeli su sami nešto šaputati.

Toga više nema već suviše dugo

jer niko joj više ne želi ni prići

romantiko zbogom, dobro veče tugo

sada su u modi disko i kafići.

Višegrad, 23. avgust 2013.

ŽENA I RUŽA

Žena i ruža su kraljice ljepote             

oduvijek jedna drugoj pripadaju                                                          

i bez njih te ne bi ni bilo živote

najbolje sa vinom da se uzimaju.

Žena i ruža mi na isto mirišu

i na rosno polje, obasjano zorom

ali ponekada i na rodnu kišu

udišem ih svakom ja na koži porom.

Žena i ruža se uzajamno beru

jedna se u drugoj jako dobro prima

kao što se Narcis gleda u jezeru

ono u njegovim prekrasnim očima.

Usrećiti ženu bar sedmično jednom

davno već je jasno svakom dobrom mužu

reći da je smatraš lijepom i vrijednom

od srca joj kupi i pokloni ružu.

I žena i ruža balgodarne biće

svako je do sada to morao znati

ne samo zbog toga što toliko liče

i jedna i druga ljubav će ti dati.

Višegrad, 24. avgust 2013.

VUK

„Homo homini lupus“, vele Latini stari

„Čovjek čovjeku vuk“ al' ko za to još da mari.

Moćan u gori ali poštuje prirode red

u srcu živa vatra, u očima hladni led.

Vuk sa vučicom uvijek na čelu čopora svog

surova gora šuti i čuva moćnika tog.

Njegovi zubi oštri i kanđe spremne na lov

i gora i vuk znaju za naše prirode zov.

Vukovi gradski nisu baš ove prirode dar

prije bih rekao da su brige naše nemar.

Moje mišljenje lično, mada me se ne tiče

gradski vukovi više na hinjske šakale liče.

I jedni i drugi su čovjeku veliko zlo

nećemo tražit' krivca sami smo krivi za to.

Da vuk vuku bude vuk, neka bude do vijeka

i dobro će biti da čovjek pazi čovjeka.

Jer kada tako bude kada se i to desi

pa kad se ljudskoj rasi oproste sitni grijesi

i prestanemo svima da vjerujemo slijepo

vjeruj te mili moji, tad će se živjet lijepo.

Višegrad, 25. avgust 2013.

BOLJI ŽIVOT

Šta želim kad kažem hoću život bolji,

tad ne mislim samo na penziju veću

nego da nam svima bude sve po volji

tad iz srca želim svim ljudima sreću.

Da prestane više ova nesigurnost

što razjeda živce svim ljudima redom

nego da se vrate sreća nam i radost

da se oprostimo mi sa ovom bijedom.

A ne treba puno da bi srećni bili

politike manje a pameti više

da nam umni dođu što su se sad skrili

sinuće i nama Sunce poslije kiše.

Pa da majke srećne sad sreće rađaju

da nam snagu daje naše djece radost

da se smire moćni, da se ne svađaju

da budućnost ima ova naša mladost.

Eto tad bi život bio bolji meni

dobro bi nam došla koja briga manje

da sa promjenama ne budemo lijeni

da se cijene više pamet nam i znanje.

Višegrad, 30. avgust 2013.

KAD ME PUKNE NOSTALGIJA

Kad mi se u duši stuži

i kada mi kiša prija

kad mi se sa mrakom druži

kad me pukne nostalgija

Tad bih rado ja da virnem

tamo gdje mi srce osta

hoću malo da dodirnem

našu maglu biće dosta

Da sve vidim okom svojim

u Lovačkom da popijem

sa veselim društvom mojim

osmijesima da se grijem

I na groblje iću rado

da pozdravim mile moje

da posadim cvijeće mlado

da im kažem snove svoje

Ljubav ti je tužna loza

što se oko srca svija

udaljeni zvižduk voza

kad me pukne nostalgija.

Višegrad, 1. septembar 2013.

DOBRO VEČE PRIJATELJI

Dobro veče prijatelji

dobra sreća nek vas prati

slatkih beba roditelji

nek vam malo i san svrati.

A vi mladi ljepotani

teške su vam đačke muke

dok ste sad na mladoj grani

ići će vama sve od ruke.

Pa i vama bake, deke

ako brige na tren dođu

životi su kao rijeke

mutne vode brzo prođu.

Vi unučad svoju milu

prigrlite malo jače

pa kad su vam već u krilu

recite im šta vam znače.

Svima vama jasno velim

u bilo kojoj mladosti

od srca vam uvijek želim

mnogo sreće i radosti.

Višegrad, 4. septembar 2013.

TAJNA

Nositi dugo tajnu tuđu

čuvat u srcu k'o mladu

i paziti da ne uđu

lopovi da je ukradu.

Brinuti da ne pobjegne

u vrijeme dok mirno spavaš

pa prvo da ona legne

ostaje ti da se nadaš.

Ili kad u vrijeme sreće

otvaraš i srce svoje

neko ne unese cvijeće

pa ukrade blago tvoje.

Zato ako neko uđe

uz dopuštenje samo

ti mu ne daj da izađe

neka uvijek bude tamo.

Tajne male i velike

slatke a i one druge

sve su one od prilike

važne kao boje duge.

Višegrad, 5. septembar 2013.

ŠLJIVE

Šljiva to je mili moji dar iz raja

skromnog rasta ali zlata vrijednog ploda

najdraža mi šljiva ranka iz mog kraja

ali sve su dobre bilo kojeg roda.

Majke djeci prave pekmez, džem i slatko

muškarcima to je prava amajlija

čijoj se ljepoti divi skoro svako

jer znana u svijetu je šljiva rakija.

Poznata je šljiva kao znak na oku

da verbalna svađa prešla je u tuču

djevojke su bile još pri svome soku

dok su momci pili šljivovicu vruću.

Pa kad se popilo malo preko mjere

lako je otkriti razlog ovom ratu

ljubomorni momak poče da se dere

što djevojka krije šljivu na svom vratu.

Malim šalom htjede skriti grijehe svoje

da ljubljaše na trenutak što ne smjede

a sada po šljivu imaju sve troje

i svi kao samci otuđeni sjede.

Višegrad, 5. septembar 2013.

BUKET RUŽA

Moj prvi buket crvenih ruža

bio je mami rođendanski dar

zatim slijedi lista malo duža

na kojoj je stotinjak dama bar.

Svaki buket pregršt emocija

svaka ruža jednu želju nosi

pod starost nam je to nostalgija

u mladosti čarobni zanosi.

Crvena ruža kraljica cvijeća

nudi vam ljubav i romantiku

čaša vina na stolu i svijeća

vrijeme je za tihu muziku.

Osjećaje čiste ruže bijele

iz duše svoje nude na dlanu

nježnošću svojom one bi htjele

da uživate u svakom danu.

Žute ruže prijateljstvo traže

ružičaste su lagane, slatke

ni jedna neće onog ko laže

ni jedna neće snove kratke.

Višegrad, 6. septembar 2013.

OTKUD STIHA ERUPCIJA

Nedavno me drugar pita

otkud stiha erupcija

moja mašta sama skita

pa se pitam druže i ja.

Ranjavana duša moja

sada pušta na sve strane

a ranama nema broja

nema zore dok ne svane.

Poneki mi pogled blagi

zatvori po ranu neku

il unuka smješak dragi

nema ljepšeg  u mom vijeku.

Il unuka kad svom dedi

pruži svoju malu ruku

raznježi se deda sjedi

zatvori po neku muku.

Ali toga još je more

snova duši odliv prija

na papiru kad se skore

to je moja poezija.

Višegrad, 8. septembar 2013.

U MENI JE JESEN

U meni je jesen ali oko mene

jesen se tek sprema

odnekud mi mašu nježne ruke njene

a nje više nema.

U misli mi dođe i u burne snove

kao da je stvarno

sa jutrom mi snovi nekuda otplove

i sve je nestvarno.

Mojom nježnom dušom hladni vjetri viju

kidaju mi misli

a gladni psi laju kao da se smiju

i dršću pokisli.

Samo rijetki zračak zalazećeg Sunca

osmjehe mi mami

i pjesma se čuje ko da neko bunca

dok pod mostom čami.

Sutra biće bolje jer će da me prođu

moje slutnje crne

a i srce moje kad mi nade dođu

prestaće da trne.

Višegrad, 10. septembar 2013.

HTIO BIH DA OPET

Dođe mi da sebe zagrlim i bodrim

da si malo volje ulijem u vene

pa da opet nebom crvenim i modrim

ja bisere prospem, mjesto zvijezda mene.

Da udahnem jesen ja plućima svojim

pa da hrabro krenem u susret i vjetru

da sudbini kažem da je se ne bojim

putu se veselim svakom novom metru.

Htio bih da opet ko što sam nedavno

kreativan budem, od koristi neke

da ljudima bude lijepo i zabavno

da ne budu tužni, bar bez nužde prijeke.

I meni bi tada ljepši život bio

radio bih ono što najviše volim

dok radim sa djecom radost ne bih krio

da šansu dobijem ja se nebu molim.

Al nebo ko nebo samo mudro šuti

vidi se da ono nikome ne sudi

o sudbini mojoj, to me stvarno ljuti

odlučuju samo ljudi i neljudi.

Višegrad, 11. septembar 2013.

LJUDSKI UM

Mnogo umnih ljudi otišlo je tamo

odakle se niko još vratio nije

ali sve dok umnost tu cijeniti znamo

od koristi nama biće k'o i prije.

Mnogo divnih stvari što nam dobro služe

kroz vijekove ine ljudski um to stvori

uz pomoć nam uma služiće i duže

za dobrobit svijeta i dalje se bori.

Mnoge mudre misli velikana riječi

il stihove divne što im duša rodi

sada to u nama našu dušu liječi

pa snovima plove kao list na vodi.

A za one koji ne znaju za lijepo

čiji um je prepun zločudnog nemira

što đavolu služe,  vjeruju mu slijepo

Stavi „prst u uho i zvižduk prezira!“

Slušaćemo vječno Mocarta i Bregu

Jesenjina tiho šaputati dragoj,

hrli će nam duša ka sreći u bijegu

ka istini čistoj od svih laži nagoj.

Višegrad, 13. septembar 2013.

VOZ ĆIRO

Koliko u sebi nostalgije nosi 
sama pomisao na davne vozove

i sjećanje na njih vremenu prkosi

pa i zvižduk voza lako se prizove.

Dok maleni Ćiro uz kamenje stenje

kloparaju stari točkovi kod voza

društvo u kupeu čereči pečenje

nađe se i neka rakijica loza.

U kupeu drugom njihove su žene

i od bijele vune sve pletu čarape

dok djeca kroz prozor sva broje vagone

svira harmonika marke “Dalape”.

Čini se da voz kod bijele kuće svake

staje da putnici izađu il uđu

pa da čika Mitar prošeće opanke

boji se da oni ne uhvate buđu.

Tako mi voz Ćiro u sjećanja dođe

grudi bi da prsnu od neke miline

ova nostalgija znam da će da prođe

gledam stare slike da me želja mine.

Višegrad, 15. septembar 2013.

NE LJUBI SANJARA

Ne ljubi sanjara, veli pjesma stara

jer njegove oči drugim nebom plove

za iskrenu ljubav taj ti nema dara

i njegove snove golubovi love.

Ne ljubi sanjara, taj nizašta nije

sanjar će ti nježno ruku cjelivati

i onda će sjetno sa Lunom da bdije

suzama će svojim zoru umivati.

Ne ljubi sanjara, daj razmisli malo

on načisto nije nikad sam sa sobom

a da je u stvari do tebe mu stalo

ne bi sanjario bio bi sa tobom.

Ne ljubi sanjara, ne može bez snova

u snovima svojim doseže visine

a zatim će tiho zbog muzinog zova

govoriti rime uz pratnju tišine.

Ne ljubi sanjara, poslušaj me mila

napusti ga sada al' sebe ne krivi

jer ti sa njim ne bi nikad sretna bila

on bez svojih snova ne može da živi.

Višegrad, 18. septembar 2013.

ODUVAJ RUŽNE SNOVE

Oduvaj sa dlana svoje ružne snove

neka ti se misli sve bijele ljepotom

napravi sviralu od proljetne zove

pa najljepše zvuke pokloni nam potom.

Oduvaj i misli što ti dušu muče

preteške brige i sve nedoumice

razmišljaj o sutra, ne misli na juče

ka sreći okreni svoje lijepo lice.

Pa ti si još mlada, život tek predstoji

nemoj nepotrbno da si dušu mučiš

za te samo radost treba da postoji

sve što radiš sada ti za život učiš.

Nemoj da te plaše ni prve ljubavi

skriveno pisamce, tajno šaputanje

eto zato treba da se zaboravi

crni snovi i sve što je važno manje.

Oduvaj s lakoćom i tuđe razloge

što svoj život grade na krilima laži

istinu i dragost stavi u zaloge

pa to lijepo svojim životom dokaži.

Višegrad, 20. septembar 2013.

TAKSI

Vozite me, gospodine,

negdje iza ništa

onda lijevo, malo dole

do mog iskoništa.

Ovdje mi je jako hladno

studen prži misli

daj da uđem u tvoj taksi

dok nismo pokisli.

Već nam se i nebo smije

zbog glupe nam sreće

kao da smo umobolci

ni sreća nas neće.

Nego hajde, kreni samo

vozi već jedanput

nemoj da i tebe moram

ja moliti dvaput.

Kako ne znaš gdje je ništa

kako stići tamo

samo vozi kud smo pošli

kazaće se samo.

Višegrad, 22. septembar 2013.

VJEČITI DRUGARI

Veli mi kumašin, drug moj iz mladosti

“Živjeli smo dobro jer smo tako htjeli.”

imali smo mnogo mašte i radosti

imali smo više no što smo željeli.

Drugarstvo je bilo na prvome mjestu

djelili smo složno sve što bješe naše

mi smo mogli znati po drugara gestu

da li kap je vode prevršila čaše.

Ja još vidim korzo, čujem zvižduk znani

i svi nam govore gdje je koji od nas

uvijek smo bili mi na istoj strani

znali smo donijeće ljubav svijetu spas

Tamna strana svijeta udalji nas malo

ali smo ostali mi rezona istog

nikada nam nikom na um ne bi palo

da se odreknemo mi drugara bliskog

Daleko smo ali na dnu duše moje

netaknuta slika, čista poezija

na braniku sreće hrabro će da stoje

vječiti drugari Đado, Mirko i ja.

Višegrad, 23. septembar 2013.

PLAVI SNOVI

Imao sam sinoć ja snove u plavom

svaka nova slika druga je nijansa

čudne nam se misli kotrljaju glavom

kao da sam bio ja sred nekog transa.

Bio sam na brdu raskopčan do pasa

topli mi je vjetar širio košulju

pjevao sam ali nekako bez glasa

dolina je bila sva u plavom mulju.

Tamno plave noći svijetlo plave zvijezde

plavkast je i mjesec što sija sa neba

u njenom se krilu plave mačke gnijezde

imala je sve što jednoj ženi treba.

Lijepe plave oči i visoko čelo

pokreti joj ruke kao u baletu

spontana i nježna ljubila je vrelo

sve pomete vjetar u ludom naletu.

Kako noć je tekla sekvence su išle

i hvala ti mnogo moja luda glavo

što su ružne slike mene zaobišle

sa buđenjem vidjeh lijepo nebo plavo.

Višegrad, 26. septembar 2013.

EVO OPET JESEN STIŽE

Još mi bruje tvoje riječi

zadnje nam jeseni

„Niko neće da nam spriječi

šampanjac da pjeni.“

Voljela si jesen, kišu

žuto lišće pada

šetala si sva u plišu

sjetna, lijepa, mlada.

Rekla si mi kako kiše

čuvaju ti snove

da ne želiš ništa više

od sreće nam ove.

Stajali smo ispod breze

svira violina

u daljini tiho veze

a duši milina.

Evo opet jesen stiže

ali tebe nemam

svakim danom sam ti bliže

za tebe se spremam.

Višegrad, 27. septembar 2013.

BOJIM SE OVE ZIME

Davno bijehu one zime

kad sam im se radovao

u minusu oštre klime

mene grip je sljedovao.

Uz kuvano vino prođe

brzo k'o da nije bio

pa nam vrijeme fešta dođe

radio sam šta sam htio.

Iako smo momci bili

s' djecom smo se mi sankali

sreću svoju nismo krili

u snijegu smo se „slikali“.

Ali ova zima ide

kažu  biće jako hladna

sreću oči tu ne vide

biće bome jako gadna.

Neću moći k'o komšije

došlo vrijeme za promjene

mjesto šporet da me grije

grijaće me uspomene.

Višegrad, 27. septembar 2013.

NA BRANIKU RADOSTI

Iako je rana jesen

sve miriše na zimu

i ja opet ko zanesen

osjećam snova plimu.

Dok ruke promrzle svoje

u mojoj kosi griješ

nježno ljubiš oči moje

i radosno se smiješ

Studen nam štipa obraze

rumene se kao ruže

putevi negdje odlaze

oni za to i služe.

Mi ćemo ovde ostati

svjedoci smo stvarnosti

kamenje ćemo postati

na braniku radosti.

Ništa nam vjetri ne mogu

ni olujni gromovi

i sad, skamenjenih nogu

ljubavi smo plodovi.

Višegrad, 4. oktobar 2013.

RAČUNICA JE PROSTA

Kažu da svako zašto

ima svoje zato

da poslije svake kiše

dođe novo blato.

Tako i u svemiru

ima nekog reda

dok neko meso jede

drugi samo gleda.

Dok neko bogat biva

njegova je sreća

drugi se pati gladan

razlika je sve veća.

Ne treba biti Ajnštajn

računica je prosta

dok neko od sreće skače

drugi skače sa mosta.

I tako priču svoju

on privodi kraju

za takve mjesta nema,

nema ni u raju.

Višegrad, 6. oktobar 2013.

RANA JESEN NAJDRAŽA JE MENI

Kako lijepa jesen umije da bude

a sjećanja nose samo lijepe stvari

misli mi se vrate u godine lude

ništa sreću nije moglo da pokvari.

A oblaci mali kao stada bijela

plove plavim nebom najavljuju zimu

ti si je voljela ali nisi smjela

na sankama sa mnom niz padinu strmu.

Ali rana jesen najdraža je meni

kao stvorena za lijepe duge šetnje

i kad se na cesti spoje naše sjene

dok nam povjetarac pravi male smetnje.

I on tvoju kosu voli kao i ja

ljubomorno brani da te nježno ljubim

zima brzo dođe što mi baš ne prija

moraću ponovo da te dugo budim.

Gledali smo skupa, divili se tome

kako inje šare pravi na prozoru

evo još i sada sjećanja se lome

da l si bila ljepša danju il' pred zoru.

Višegrad, 8. oktobar 2013.

ZAGRMI SERGEJ

Zagrmi Sergej onu tvoju

“Ruke drage, labudova par”

i popijmo skupa još koju

tvoja pjesma mom je srcu dar!

Neka za nama laju kučke

i fini sinovi mamini

zgrabiću život objeručke

utopit se u toj lavini.

Ovde nema mjesta za laži

nije mi rame za plakanje

zvaćemo turu samo kaži

nismo rođeni za kajanje.

Znam ona sada druge oči

pogledom miluje i ljubi

daj Sergej bar ti posvjedoči

nije kraj svijeta kad se gubi.

Predadoh je bez borbe njemu

ne nađoh sretnu djetelinu

i ja kažem kao ti svemu

Nek ide sve u materinu!

Višegrad, 10. oktobar 2013.

DA NE UMRE NADA

Umorni putevi odlaze u maglu

dok za njima kaska jato uspomena

daj izdrži srce tu promjenu naglu

nek ti ovaj život bude opomena.

Ne može se grlom u jagode ići

a ni nazad bome nema više kuda

tim blatnjavim putem i mi ćemo stići

zalutat nećemo jer je isto svuda.

Ako već ne mogu promijeniti ništa

uslove života prilagodit sebi

mogao bih krenut sa svoga ognjišta

ali ne znam zašto ja to ipak ne bi'.

Nikom ništa dobro sa neba ne pada

niti džema ima bez voćaka berbe

ja neću dozvolit' da mi umre nada

i zato ja moram prilagodit sebe.

Znam da mi je zadnja to borba života

izdržati moram ovu zimu samo

s proljeća će biti živjeti divota

hajde srce moje da se ne predamo.

Višegrad, 17. oktobar 2013.

ŠTRAUSOV VALCER

I teku lagano dani mog nemira

u suton života lagano se vuku

violinu negdje neko tužno svira

ja Štrausov valcer znam po vedrom zvuku.

I već mi se snovi miješaju sa javom

a misli su moje prava ikebana

pođe mi oko za nekom kosom plavom

jer na snove moje nije mi zabrana.

A za živo čudo još u mome duhu

neka vedra iskra plamenom se žari

mladalački zvuci bruje mi u uhu

za godine ništa u meni ne mari.

Čini mi se da bih mogao još uvijek

kao nekad svu noć plesati do zore

sjećanja su meni ponajbolji lijek

dok u  meni davni plamenovi gore.

Još uvijek se držim godinama ne dam

ipak ja nisam u životu pacer

potrajat će dugo dok se ja ne predam

slušam violinu i Štrausov valcer.

Višegrad. 25. oktobar 2013.

ŠTA VOLIM I ŠTA NE VOLIM

Volim kad se dijete u radosti smije

i kada mu srećom lice se ozari

ne volim uopšte kad ga neko bije

i kada mu time dječiji ponos kvari.

Volim one ljude što prirodu paze

što nastoje stalno da je očuvaju

ne volim ih kada parkove nam gaze

i prelijepo cvijeće brzo počupaju.

Volim mlade đake prirodi odane

što su sakupljači ljekovitog bilja

ne volim one što kradu Bogu dane

i bezvoljno dugo lutaju bez cilja.

Volim vrijedne ljude prave trudbenike

koji život boljim svojim znojem stvara

ne volim ljenčuge što uz mnogo vike

ne radeći ništa žele brdo para.

Volim u principu samo dobre ljude

pristojne i fine i kada ne psuju

ne volim one što svima bi da sude

kada me lažu i kad mi ne vjeruju.

Višegrad, 27. oktobar 2013.