Penzionerski dani sporo teku...
DANAS SLUŠAM „FOSILE“
Danas slušam „Fosile“, čitam
Kapora
podijeliću rado sa pticama
sreću
sve što radim biće bez mnogo
napora
na dnevne probleme ni da mislim
neću.
Skuhaću večeru i čaj ohladiti
a možda će neko i da mi dođe
nešto ću pisati, roman obraditi
u miru će tako i dan da prođe.
Noću je sve bolje i ljepši su
zvuci
prelijepo je nebo kad su ljetne
noći
možda ćemo opet sa rukom u ruci
kao prije mila mi za srećom
poći.
Naći će nas zora kao nekad
davno
da sa malo hljeba mi hranimo
ptice
odmaštati ovo to je jednostavno
sve dok u mislima milujem ti
lice.
Znam da će me brzo stvarnost
probuditi
i da će problemi sami da izmile
valjda ću ih jednom moći
prebroditi
do tada ću mila slušati
„Fosile“.
Višegrad, 7. avgust 2013.
KAD KAŽEM ŽENA
Kad kažem žena mislim na ljubav
na drhtaj srca i treptaj oka
na njene oči, zagljaj ubav
na osjećanja lijepa, duboka.
Kad kažem žena na pjesmu mislim
na kolorit glasa i arije
i taj stas mogu samo zamislim
Grkinje slavne Kalas Marije
Kad kažem žena mislim na plamen
na iskru koja iz oka krene
na volju čvrstu ko kremen kamen
dušu i snagu voljene žene.
Kad kažem žena mislim na svijet
i na ina naša pokoljenja
svaka žena zaslužuje cvijet
i da pred njom padnem na
koljena.
Kad kažem žena mislim na majku
na njene oči tople i blage
dok mi je praštala grešku svaku
na njene ruke nježne i drage.
Višegrad, 8. avgust 2013.
I MENI ĆE NEKO ČITULJU DA PIŠE
I meni će neko čitulju da piše
par biranih riječi i pozdrav
poslednji
možda će i nebo plakati kroz
kiše
o mrtvima zna se budimo
dosljednji.
I ne pominjite moje loše dane
moja posrnuća i noći bez kraja
kad su ludi mozak popile mi
vrane
napravih od sebe papirnatog
zmaja.
Jeste imao sam ja zonu sumraka
dok nesretna ljubav podera mi
grudi
a onda je došlo i vrijeme
uzmaka
ja dopustih nadi da mi se
probudi.
Poslije sve je lijepo maštovito
bilo
muze su me nježno u nebo dizale
pa mi se i gnijezdo prodično
svilo
a jedna drugu su ideje stizale.
Jer treba po dobru pamtiti
čovjeka
sačuvati ono najbolje u njemu
ostalo nek nosi zaborava rijeka
bićemo vam dragi u snovima, u
svemu.
Višegrad, 8. avgust 2013.
KADA VEČE PADA
Tiho pada kiša a i veče pada
u ludoj su trci ko će prije
pasti
na ulice puste ovog starog
grada
i koje će više donijeti
radosti.
Da l' će veče stići da dvoje
sakrije
što se ispod vrbe krišom nježno
ljube
il će kiša prije bašte da
zalije
da ljudi ljetinu svoju ne
izgube.
Kada veče pada tad se pjesma
čuje
veseli se malo narod napaćeni
a kišne im kapi na prozoru
bruje
glasovi su njini vinom
pozlaćeni.
Jedan djevojčurak da potrči
želi
kući mora stići dok ne padne
veče
ali kiša pada, to je ne veseli
lijepo joj je bilo sad je puna
sreće.
Po gradu se već i prozori pale
a pijana pjesma glasnija je
sada
i male su ptice davno pozaspale
tiho pada kiša a i veče pada.
Višegrad, 9. avgust 2013.
POLJANA
Ispred moga rodnog doma bila je
poljana
na poljani dvije kruške, stare
divljakuše
komšinice kafu pile svakog
bijelog dana
a kruške su poslužile i veš da
osuše.
Mi dječaci tu smo rado igrali
se lopte
vikali smo cio dan: dodaj,
lacaj, šutni, gol
a kad na veš lopta padne grdne
li strahote
tada bi rado da bježimo na
Sjeverni pol
Rađale su kruške dobro al
nekako redom
u godini rodi jedna a druga
slijedeće
i komšijski tu se fešta u
godini jednom
tad se složno pije pjeva i
jagnje okreće.
Buket lijepih uspomena sa
poljane nosim
divne slike zavičajne na srcu
mi leže
i komšiluk imao sam sa njim se
ponosim
pa kad mislim ja o njima u duši
me steže.
U mom je gradu sada sve mnogo
drugačije
skoro da ništa nije kako sam
ostavio
čovjek bi da plače i dođe mu da
se smije
sred poljane neki čovjek kuću
napravio.
Višegrad, 10. avgust 2013.
NEK NE BUDE SAMA
Uvijek nekog negdje nešto tiho
boli
il mu tuga neka već razdire
grudi
uvijek neko nekog tajno jako
voli
šta možemo sada mi samo ljudi.
Čovjek se na boli prelako
navikne
potisne duboko njih u svoje
srce
čeka da mu zadnja tu nada
iznikne
i da ga ozari kao Zemlju Sunce.
Najteže nam boli i gorak prati
plač
kao ventil duši da jadna ne
prasne
jer lažna je ljubav ko ledeni
mač
sve će učiniti da nam
nada splasne
A gdje nema nade nema ni života
svako ljubav svoju mora da
sačuva
dok se srcem voli živjet je
divota
i tada vam srce ko topovi
gruva.
Volite se ljudi i nedajte boli
da k'o crna guja živi još u
vama
živite za onog ko vas stvarno
voli
ne budite sami, nek ne bude
sama.
Višegrad, 10. avgust 2013.
KAD SE VOLI ŠTA SE RADI
Komšinica bješe Keka
kad sam mali dječak bio
nisam znao šta me čeka
ja se u nju zaljubio.
Kad se voli šta se radi
u dječačke dane kasne
nismo znali jer smo mladi
za te stvari još nejasne.
Kasnije je bilo lako
mene život naučio
morao sam to polako
dobro sam se namučio.
Najteže je bilo meni
reći da je volim jako
ona poče da rumeni
vele da i treba tako.
Sad kad nisam na početku
kad me neka dama gleda
okrenem se ja niz rijeku
šta mi vrijedi kad sam deda.
Višegrad, 11. avgust 2013.
DA MI SE BAR NEŠTO I LIJEPO
DOGODI
Da mi se bar nešto i lijepo
dogodi
a ne samo snovi što mi razum
mute
Amorova strela da me bar pogodi
pa u stare dane da vjetri
zašute.
Imao sam toga neću da se žalim
al ljubavi prave nikad puno
nije
samo kad bi ona bar osmjehom
malim
dala mi do znanja da je sve ko
prije.
Da na njenom nebu moja zvjezda
zrači
da nam pjesmu pjeva hor ptica
sa grane
da uz našu ljubav postajemo
jači
i da hrabro složno gazimo
zabrane.
Ali toga nema nisam ja te sreće
zato lagano se ja mirim sa time
i ne idem onom ko me više neće
u samoći ja ću pisat svoje rime
Ako ikada se šansa mala pruži
da iz pepela se feniks ptica
rodi
pa jednom i mene da sreća
posluži
da mi se bar nešto i lijepo
dogodi
Višegrad, 12. avgust 2013.
KAD GLEDAM TVOJE OČI
Vidim davna jutra u očima
tvojim
i proljeća burna koja vrijeme
nosi
milovah ti oči ja očima svojim
i taj nosić dragi što svemu
prkosi.
Dok u mojim venu i poslednje
noći
tvoja jutra traju Sunce ne
zalazi
radujem se mila, znam da sve će
proći
pa proći ću i ja k'o što sve
prolazi.
Sve dok si u meni ničeg se ne
bojim
i dok te nalazim u jutarnjoj
rosi
dok k'o magla miliš u rimama
mojim
i moji su prsti još u tvojoj
kosi.
Samo se nasmiješi za tobom ću
poći
za osmjehom krećem put nebeskih
dveri
ostaviti život ja ću i to moći
pa neka ga žive sebiradne
zvijeri.
Vidim davna jutra u očima
tvojim
dok u mojim venu i poslednje
noći
sve dok si u meni ničeg se ne
bojim
samo se nasmiješi za tobom ću
poći.
Višegrad, 13. avgust 2013.
STARO PISMO
Prevrćem ja sinoć neke stare
slike
a sjećanja vriju u očima iskre
za razgalit dušu dobre su
prilike
uspomene pupe kao riblje ikre.
Otkuda se nađe u toj snova hrpi
zavučeno dobro jedno staro
pismo
i srce mi poče bubnjeve da trpi
jer stvarno predugo zajedno mi
nismo.
Koverte si sama ti praviti
znala
sa lijepom fotkom iz časopisa
modnog
a u pismu grana maslinova mala
nacrtani simbol tvoga grada
rodnog.
Krasnopisna slova tebi jako
mila
govore o nama iz tadašnjih dana
dok čitam sve tiše čujem svoga
bila
a na srcu mome prokrvari rana.
Nijemo gledao sam to hartije
parče
i znam da ću dugo odbolovat
pismo
nisam dao srcu da za tobom
plače
jedino mi žao što zajedno
nismo.
Višegrad, 17. avgust 2013.
NE PITAJ
Ne pitaj otkuda više snagu
crpim
i zašto mi smješak ne silazi s
lica
naviko sam dušo ovo da istrpim
život prepisujem od bezbrižnih
ptica.
Ne pitaj ni kako na ivici
stojim
provalije koja silno mami mene
jednostavno više ničeg se ne
bojim
oguglalo srce na života sjene.
Ne pitaj me čemu još se uvijek
nadam
kada vjetar sve je izmjenjao
boje
ja se samo spuštam, čini se da
padam
sve dok si u meni nade još
postoje.
Ne pitaj ni zašto ja i dalje
pišem
kada napisano sve je još odavno
vjeruj samo tako umijem da
dišem
da me ljudi shvate to je meni
glavno.
Ne pitaj me ništa sam ću da ti
kažem
sve što meni leži i sniva u
duši
kao i ostali ja sam sebe lažem
dok svud oko mene ovaj svijet
se ruši.
Višegrad, 18. avgust 2013.
SLAPOVI
Gledala je bistru sa obale vodu
slušajući kako slapovi žubore
razmišljati ona ne može u hodu
činilo se da joj žubori govore.
Iskrsli problemi srce njeno more
čini joj se da će nebo da se sruši
na pitanja mnoga traži odgovore
dok je rasturaju bolovi u duši.
Nije naučila sama da se bori
sa životom što joj smicalice pravi
mora mislit’ jer joj pod nogama gori
šta da radi kako da to zaustavi.
Al’ najveći problem što je dragi neće
kako da mu javi da ga ludo voli
ali da ispadne da se ne nameće
nešto čemu neće ,oći da odoli.
I dok sluša šta joj žubor rijeke veli
lagano se vraća mir u dušu njenu
neka on je sretan od srca mu želi
ona će se opet radovati svemu.
Višegrad, 13. avgust 2013.
DOBRO MORE, KAPETANE!
Svake noći negdje neka
djeva svoga dragog čeka
da l će doći dok ne svane
dobro more, kapetane!
Čeka jadna brigu brine
da l će dragi da joj stigne
da uplovi njoj u luku
i isprosi njenu ruku.
Slušala je mnoge priče
što sve jedna drugoj sliče
u svakoj luci da on bar
ljubavi jednoj nosi dar.
Sve te priče samo žele
da nju mladu snevesele
ne želi ih ni da sluša
ona se od toga gnuša.
Ne bi mogla da preboli
da joj dragi drugu voli
čekat' će ga dok ne svane
dobro more, kapetane!
Višegrad, 18. novembar 2013.
TI SI LJUBAV SAMA
Ljubav ti je ime i tvoje
prezime
kad ideš kroz maglu na ljubav
mirišeš
u kasno proljeće ili u sred
zime
graciozno rukom suzne kapi
brišeš.
I sve ti je ljubav, trepavica
drhtaj
ta iskra u oku kada me pogledaš
blagi smješak kao večernji
smiraj
il kada se tiho ti snovima
predaš.
Ljubav te rodila u srcu je
gajiš
sa ljubavlju svojom živu ljubav
slaviš
i sve živo liječiš kao zraci
gama
Ne može ti ništa ni godina
breme
niti među nam davno prošlo
vrijeme
jer ljubavi moja ti si ljubav
sama.
Višegrad, 20. novembar 2013.
DUŠA MI OSTALA ČISTA
Tiho se uvlaći zima
u moje prastare kosti
da li nam nade još ima
ljubavi moja oprosti.
Oprosti što više nije
ni sjenka kod mene ista
sjećanje na te me grije
duša mi ostala čista.
Ne smeta meni što starim
što mladi smjenjuju stare
ne želim njima da kvarim
i neka za nas ne mare.
Smeta mi zašto ne mogu
pomoći njima još više
zašto se ne molim Bogu
da stanu jesenje kiše.
Moći će mladi i sami
sebi da naprave sreću
a možda će neko da mi
malu upali da svijeću.
Višegrad, 22. novembar 2013.
DOBRO VEČE, DOBRA NOĆI
Dobro veče, dobra noći
dobro došla u moj dom
ja se nadam ti ćeš moći
dati mira srcu mom.
Nadom čudnom ono bije
da će muci doći kraj
radost novu i ne krije
da će opet biti raj.
Šta bi čovjek da mu nije
nade koja grije sne
da će opet kao prije
dugo ljubit usne te?
Da će opet hrabro moći
da ostvari davni san
biti s dragom od ponoći
dok ne svane bijeli dan.
Al' na kraju shvatim da mi
s radija pjesma kaže
„jeleni umiru sami“
i da me nada laže.
Višegrad, 24. novembar 2013.
BOSANSKA ELEGIJA
Prazni su džepovi
bosanski
bezvoljni tupi
pogledi
na plećima teret
robovski
suza će dah da zaledi.
Pogledi u nebo uprti
jeza kostima prolazi
ovo je gore od samrti
a spasenje ne dolazi.
Tihi šapat se vuče gradom
nema dječije radosti
ulice vonjaju smradom
žao mi puste mladosti.
Čudim se sebi i drugima
da niko ne čini ništa
zašto da nas prave ludima
i da pune sirotišta?
Pa zar niko nema savjesti
i reći već je pozni sat
moramo skupiti hrabrosti
stati zmiji nogom na vrat?
Višegrad, 25. novembar 2013.
SVAKO PARČE SVOJE SREĆE
Zauvijek će vjetar ludi
vrhovima plavih gora
pokušavat da probudi
mojim stihom mnogo zora.
Šapatom će brze laste
govoriti pjesme moje
ptiče malo da poraste
zato bajke i postoje.
Usnuli će oblak lijeno
paperjastim snijegom bijelim
pokrit' polje zaleđeno
milujem ga dahom vrelim.
Mene više biti neće
da se s djecom ja radujem
svako parče svoje sreće
svim mladima ja darujem.
Da nam mladost u radosti
raste, živi, sreću stvara
da imaju do starosti
ljubavi i puni para.
Višegrad, 25. novembar 2013.
PRVI JANUAR
Evo već su prošla mnoga
desetljeća
od noći nam one prvog januara
al ni ljepše zime ni boljeg
proljeća
koje obilježi ljepotom Tamara.
Doček kao doček po receptu
starom
društvo svakodnevno nema niko
novi
ja sam cijelo veče visio za
šankom
i gledao kako ruše mi se snovi.
Ljubav mog života na očigled
svima
sad je postajala moja bivša
draga
oplakivala me pjesme nježna
rima
pa sam je u sebi poslao do
vraga.
Prvog januara dok šetah kraj
rijeke
izbjegavajući sve što me zamara
duše mirne sasvim i bez nade
neke
izroni odjednom iz magle
Tamara.
Njen zbunjeni smješak vrijedan
svake hvale
raskraviše srce mene sanjalice
zaljubih se naglo ja u oči
plave
i na licu male lijepe smijalice.
Višegrad, 1. januar 2014.
PIŠI MI LJUBAV
Piši mi ljubav i zdravlje
piši mi sreću i nadu
piši mi srce je lavlje
piši mi u Novom Sadu.
U pismu mi reci ludo
da si mi sretna vesela
i da je veliko čudo
što si me ikada srela.
Ali mi napiši i to
i nemoj zaboraviti
da si kao mlado žito
lako se možeš slomiti.
I čuvaj se srno laka
uvijek nasmijanih ljudi
čudne tišine i mraka
stalno obazriva budi.
Jer može ti srce mlado
zbog prevelike radosti
napustiti svoje stado
i prerano ostariti.
Višegrad, 9. januar 2014.
LJUDI SU ROĐENI DA VOLE I LJUBE
Najružnije nešto što čovjeka
snađe
to su mržnja, zavist, zloba,
mračni rat
niko u tom sreću ne može da
nađe
poludi nebo pa na brata puca
brat.
Ako vojskovođe uzburkanog uma
u suludu propast vode i narod
svoj
zar normalni nisu siti tih
trauma
pa ne kažu složno: Mi nećemo u
boj!
Normalan normalnog ne može da
mrzi
ljudi su rođeni da vole i ljube
radovat se mogu i dječijoj suzi
samo nevoljeni kad razum
izgube.
Najveći paradoks ovog svijeta
to je
od svih životinja Bog dade
čovjeku
da govorom riješi sve probleme
svoje
a ljudi ratuju bar dva put u
vijeku.
Ja znam da još mnogo mudrih
glava ima
i razumnih koji za potomstvo
brinu
ovom pjesmom ja se i obraćam
njima
ma ne dajte ljudi da nevini
ginu!
Višegrad, 12. januar 2014.
VEČERNJI VALS
U mome naručju ti si
orkestar samo za nas
nikada voljela nisi
ti ovaj večernji vals.
Na tebi krinolina
plava k’o oči tvoje
a nježna je violina
nose te ruke moje.
Ma, daj zaplešimo sada
k’o nekad moje milo
bila si lijepa i mlada
divno tad nam je bilo.
Dugo se vidjeli nismo
od tebe nikad ni glas
i samo poneko pismo
a sada valcer za nas.
Smješak je ostao isti
samo bora po neka
a sad smo na plesnoj pisti
zlatna starost nas čeka.
Višegrad, 20. januar 2014.
SIVA ELEGIJA
Puče jutros zora kao kasno
ljeto da je
a ne sredina zime.
Podiže se magla kao zavjesa na
sceni
i umuknu sve.
Predstava može da počne.
Zagrakta crni gavran u letu
javljajući nam
da komedija nije.
Jednoličan zvuk motorke u
daljini kao uvertira.
Nagrnuše statisti sa svih
strana i svako gleda pred sebe
i nekuda žuri.
Zaustavljaju se kola na
semaforima,
vozači se prave fini.
Oblak kao pokretni paravan
skloni se i grad osvijetli Sunce.
Na licima statista se ništa
promijenilo nije.
Poneko samo baci pogled kao čik
cigarete.
Velikom bučnom bušilicom radnik
kao da je hirurg
poče da reže asvalt.
Uvijek se u godini izbora
najviše radi na uređenju grada,
kako bi mi znali da i „oni“
nešto rade.
Pijanac tetura cestom
pokušavajući da izbroji žute novčiće
da vidi ima li za još jednu
čašicu.
Dva stara čovjeka se svađaju
oko jedne cipele koju su izvadili
iz kontejnera.
Cigančići se jure sa velikim
kerom koji veselo laje.
Dječiji kikot razbi učmalost
grada i sve oživi
i dobi boju radosti.
Razred đaka, po dvoje za ruku
idu trotoarom
i razdragano pjevaju:
„U svijetu postoji jedno
carstvo...“
Višegrad, 23. januar 2014.
MIRIŠU JOJ ČUMUR KOSE
Rasule se kose crne
po plećima drage moje
pored nje mi srce trne
i moje se ruke znoje.
Ne diram je neka spava
neću snove da joj bunim
ljepši snovi nego java
to mi moje srce runi.
A pleća joj ravna meka
Sunce dalo boju meda
pa na njima kosa čeka
osvajača da se preda.
Mirišu joj čumur kose
na predjele zavičajne
i mirisom tim prenose
uspomene naše bajne.
Spavaj mila i odmori
svoje srce, dušu svoju
a ja odoh rujnoj zori
darivati pjesmu moju.
Višegrad, 26. januar 2014.
IZ MAGLE
Iz magle se svašta može
da pojavi i da rodi
iz magle se, ne daj Bože
može čudo da dogodi.
Bio neki Sremac Rade
naočite sijede glave
i brkova a i brade
a oči mu nebo plave.
Zorno jutro mi u dolu
magla nosi pjesmu ranu
pjevamo je svi u molu
„Sve bih dao za Ljiljanu“.
U sred pjesme među nama
sjena pade na livadu
diva ili đavla sam
svi vidjesmo sijedu bradu.
Kroz oči se nebo vidi
on nam krenu pa zastade
reče kao da se malo stidi:
„Zdravo ja sam Sremac Rade!“
Višegrad, 30. januar 2014.
BAŠ TI LIJEPO OSMJEH STOJI
Baš ti lijepo osmjeh stoji
i u oku iskra nade
a skromnost ti lice boji
smijalica uzdah krade.
Al ne volim tvoju tugu
drhtaj usne pogled sneni
kada oblak skrije dugu
s ruba plača priđeš meni.
Okom kad ti sjena pređe
pa ti vjetra dašak ljetni
u dnu čela skupi vjeđe
osmjeh ti je blagi, sjetni.
Daj ne plači sve će proći
treba malo i da kiši
pa će duga opet doći
ciljevi su nama viši.
Nasmiješi se ljepotice
sudba tebii sreću kroji
ozariće tvoje lice
baš ti lijepo osmjeh stoji.
Višegrad, 31. januar 2014.
KADA BI TE OPET BILO
Kada bi te opet bilo
da mi se ko feniks vratiš
ja bih znao moje milo
šta da radim da ne patiš.
Išao bih na kraj svijeta
da ti srcu nađem lijeka
da ti opet miris cvijeta
javi ljubav da te čeka.
Sevdahom bih da se griješ
uspavana ljepotice
pa dok slušaš da se smiješ
cvrkut ptice pjevačice.
Ne bih mog'o da odolim
lijepo lice da ne ljubim
da ti kažem da te volim
da te nikad ne izgubim.
S mojom borbom gotovo je
za to snage više nemam
biće bolje za oboje
na put se za tobom spremam.
Višegrad, 4. februar 2014.
DUŠA
U grudima pored srca
jedno toplo mjesto ima
kao eho gdje bat kuca
ravnomjernim udarcima.
On odzvanja u očima
sasvim tiho suzu skriva
uzdah pušta u noćima
tu je moja duša živa.
Duša kao pamuk meka
najtajnije tajne čuva
ako treba cijelog vijeka
da ih vjetar ne oduva.
A zli vjetri krivudavi
svakoj duši jedno žele
da tu đavo prste stavi
da se duše snevesele.
Dušu ja životom branim
čašću svojom i poštenjem
vaspitanjem svojim ranim
i majčinim s neba bdijenjem.
Višegrad, 7. februar 2014.
HOĆU SAMO DA TE GLEDAM
Dođi, dijete, do nas malo
litar crnog nam ponesi
nije nam se dugo dalo
da se nešto lijepo desi.
U kafanu rijetko sjedam
ne da doktor, sijeda glava
al tebi ću da se predam
seljančice moja plava.
Crno vino za tvog gosta
crni mi se dani pišu
i ne pitaj kad je dosta
doktori mi krvcu sišu.
Kad te vidim kako hodaš
nasmijana, vedra, čila
ne tražim ti da se podaš
da Bog da mi srćna bila.
Hoću samo da te gledam
i u tvoje zdravlje pijem
večeras te nikom ne dam
hoću s tobom da se smijem.
Višegrad, 8. februar 2014.
GEHANLUK
Gehanluku dobri moji
niko dobar se ne nada
gehan danas dobro stoji
njegovo je vrijeme sada.
Da bi mog’o ti da vladaš
izbjegao svaku bruku
morao bi ti da dodaš
od gehana preporuku.
Obuci se kao gehan
bar to danas teško nije
kod Kineza svaki blehan
ima što je najbitnije.
Govoriti moraš glasno
i da glasom dominiraš
nije bitno je li jasno
bitno da ti profitiraš.
I da rokčeš dok se smiješ
da iz usta hrana viri
iza Glavnog da se skriješ
samo dok se raja smiri.
Višegrad, 10. februar 2014.
DOBRO VEČE TUGO MOJA
U dušu mi studen uđe
pa kroz mene provejava
nešto i od mene luđe
glad mi moju zavarava.
Gladan sam ti razonode
smijeha, pjesme ludovanja
gladan sam ti mili rode
s dragom mojom milovanja.
I dok ledne kosti stare
još sanjaju dane s mora
srce mašta zvuk gitare
„Kad će svanut' rujna zora?“
Ali niko osim tuge
večeras mi neće doći
vidim da mi nema druge
nadati se da će proći.
Noć mi ova biće duga
takvih noći nema broja
društvo će mi pravit' tuga
dobro veče tugo moja.
Višegrad, 14. februar 2014.
ODĆUTI MI SNOVE
Kako Neda lijepo ćuti
zamišljeno gleda
poljubac joj usna sluti
sa ukusom meda.
U oku joj sviće zora
i oblak se vidi
il' obala sinjeg mora
na njoj moćne hridi.
Ali kad je Neda tužna
tu je slika nova
u oku joj kiša nužna
u predgrađu snova.
Najsrećnije ona ćuti
u rano proljeće
tada se u oku žuti
neubrano cvijeće
Pored Nede ćutim i ja
nekud misli plove
ta mi ćutnja mnogo prija.
odćuti mi snove.
Višegrad, 21. februar 2014.
SNJEŽANA
Snježana nije voljela zimu
al' duge naše šetnje to jeste
veoma često klela sudbinu
zašto se plave zvijezde ne
mrijeste.
Jer zvijezda, veli, nikada
dosta
arija neka u tihom fonu
pa kada lijepo gledaš sa mosta
tada sve zvijezde u rijeku
tonu.
S jutrom se opet iz vode rode
ali sa druge istočne strane
nevidljive one po nebu hode
oduvijek noći smjenjuju dane.
Snježana nije voljela mene
ili ne tako kako sam htio
ili ne tako kako sam htio
ali bi rado kao iz sjene
bivala tamo gdje ja sam bio.
Prođoše otad godine ine
samo po nekad u vedroj noći
njeno mi oko sa neba sine
kada se sprema ka rijeci poći.
Višegrad, 22. februar 2014.
OGNJI MOĆNOG APOLONA
Ti si ljudska strana mene
maglovita ali stvarna
vučica u liku žene
dušom mojom odabrana.
Ti sve možeš i sve smiješ
na vatru ću stavit ruku
da prestaneš da se kriješ
da uzvratiš na poruku.
I ne boj se moje milo
kada nisam ja sa tobom
nije važno šta je bilo
postao sam pjesmi robom.
Dođu k meni glasi muza
kad s Parnasa vjetar duva
pa niz obraz sklizne suza
moja duša tebe čuva.
Ognji moćnog Apolona
sad kroz mene snažno biju
na uzbunu zvone zvona
složna srca da se zbiju.
Višegrad, 25. februar 2014.
IZNAD OBLAKA
Poletiću jednom i ja
na krilima mašte moje
nosiće me poezija
do izvora duše tvoje.
Kad popijem nektar sreće
sa tvog mednog izvorišta
spriječiti me ništa neće
da se vinem od ognjišta.
Odletit ću iznad kiše
i vrhova plavih gora
ma letiću još i više
od oblaka sivog mora.
Ti oblaci kao more
kriju sve što teba skriti
ne može nam biti gore
neg' što dole može biti.
Sve do čeg mi bude stalo
ponijeću u srcu svome
žalit neću baš ni malo
nisam dao da me slome.
Višegrad, 26. februar 2014.
IZGUBLJENI U VREMENU
Plava jezera očiju
tvojih
kaplju mi kristalne suze na
dlan
za te tirkizom nebo obojih
Luna za nas ima savršen plan.
Zavoljeh te u mladosti ranoj
kada su lipe u gradu cvale
tvojom kosom noći obasjanoj
oči mi tvoje nadu su dale.
I sve što je do tad bilo lijepo
postade ljepše, veće i jače
od tog ti trena vjerovah
slijepo
ma šta da te riječi sada znače.
Voljeh te snažno, k'o i ti mene
voljeh i tog tvoga oka zjenu
što mi reče da smo kao sjene
izgubljeni stranci u vremenu.
Višegrad, 28. februar 2014.
KADA UMREM
Kada umrem,
jedna Branka će gorko plakati.
Biće joj žao što njen čika Savo
odlazi u nebo.
Tiho će gitare drugara svirati
među zvjezdama
i zalepršaće zastave proljeća
kroz mene
noseći moj duh u plavi nebeski
beskraj.
Biće malo uzdaha, poneka suza
ili sjetni smješak
i ta vijest će se šapatom
prenositi
kao talasi kroz one koji su me
poznavali,
sve tiše, tiše i... tiše.
Ostaće moje knjige neštampane i
nepročitane.
Moje riječi, misli i pjesme će
dugo lebditi
nedirnute beskrajem interneta.
Jednim će beskrajem lebditi moj
duh
a drugim moje pjesme uz
prijednju da se više
nikada sresti neće.
Samo po nekad, sve rjeđe i
rjeđe, misao će neka
vratiti po nekog u vrijeme kada
smo se nečemu smijali
i gotovo.
Sa nestankom svjetlosti u meni
nestaće i mene.
Višegrad, 2. mart 2014.
ŠIROM ZATVORENIH OČIJU
U tihoj ludoj kosmičkoj vrtnji
gdje sve se kreće bježi i
stremi
jauče vjetar u zala prijetnji
putanje im se sijeku u meni.
Sve što tim putem prođe kroz
mene
nečija muka, radost ili žal
učini da mi nabreknu vene
čeka se samo i poslednji val.
Ne mogu ništa takvog sam kova
još uvijek snažno volim planetu
i vođen strašću prirodnog zova
poslednji boem na ovom svijetu.
Prizivam ako prizvat se može
još malo svijesti da tu se nađe
nedati da se i dalje množe
pohlepa grozna, mržnja i svađe
Zašto ste ljudi vi tako čudni
spasite jednom radost dječiju
nemojte samo sanjajti budni
a širom zatvorenih očiju.
Višegrad, 3. mart 2014.
STARČEVA ELEGIJA
Da li ću ti ikad više
pod prozore doći
kao one poslije kiše
divne vedre noći
Još me i sad trnci prođu
zbog laveža pasa
sjećam se da tako stojim
ne puštam ni glasa
Osluškujem samo kako
dišu grudi tvoje
i zamišljam život tako
samo za nas dvoje
Kad bih sada mog'o doći
psi lajali ne bi
nit bi bilo vedre noći
dodijah sam sebi
Niti svjetla moga grada
neću vidjet više
pa ću sanjat' još i sada
naše modre kiše.
Višegrad, 6. mart 2014.
SVE ŠTO JE LIJEPO TO SI TI
A šta da ti, dušo, kupim na dar
sve što je lijepo to si ti
pa ću te pjesmom darivati bar
samo da si radosna mi.
Otkada Sunce kaplje radošću
u školjkama šumi more
i blagi žal za lijepom mladošću
a ljubavi pune zore.
Kad mislim na te meni je
lijepo
toplina ti duše mene grije
I tvoje oko plavo prelijepo
sretno plave ljubičice krije.
Ljepoto moja uvijek mi budi
zdrava, sretna i radosna
nek ti u srcu proljeće rudi
ne budi nikad žalosna.
Jer šta je život bez sreće mila
kao i nebo bez zvijezda
ne bi ni ptica radosna bila
da nema svog toplog gnijezda.
Višegrad, 7. mart 2014.
PIJESAK U PROZOR
Probudi me zvuk kao da neko
baci šaku pijeska u moj prozor
kao što mi je to radila sele
nekada davno
da bi mi rekla da je do tada
bila sa mnom
i da sam je upravo otpratio
kući.
Stajala bi sa dragim zagrljena
i smiješila se
a imala je osmijeh kojim je,
samo kada je to htjela,
u sred oktobra budila proljeće.
Njena mati je samo meni
vjerovala.
Danas, izgleda, više niko to ne
radi,
ne baca pijesak u prozor
i rijetko ko ikome uopšte i
vjeruje.
Najčešće danas mnogi jedni
drugima
bacaju samo pijesak u oči.
Ja sam ona stara olinjala
budala
koja još uvijek slijepo vjeruje
svima,
koja ne drži do sebe ali drži
do drugih.
Koja zapuštenog izgleda ali
čiste duše
jezdi kroz vrijeme sa osmjehom
na kraju usne.
Višegrad, 12. mart 2014.
PONEKAD
Ponekad, samo ponekad
želim da sam poj slavuja,
da sam miris majskog cvijeta
da sam sjenka tvoje sjenke.
Da bar na trenutak samo
osjetim život u sebi
da kroz mene zažmirkaju
sve zvijezde plavog kosmosa.
Poželim, samo poželim
da na trenutak stane sve
i huk moćnog vodopada
i proljetni povjetarac.
Da se lagano nagledam
ljepote ovoga svijeta
da vrhovima prstiju
dodirnem nedodirnuto.
Višegrad, 13. mart 2014.
SREBRNASTO PLAVE KOSE
Kad mi se u njene duge
srebrnasto plave kose
upletu i misli tuge
poljem vjetri njih raznose.
Iz milion struna nježnih
zabruje sve ode svijeta
do vrhova svijeta snježnih
tebi klanja se poeta.
Tebi mili trešnjin cvijete
zaljubljena ruka piše
svim bojama sa palete
duša mu za tebe diše.
Pa kad pčela na cvijet sleti
ona njega ljubi tako
o, da li ćeš ikad htjeti
da poletiš sa mnom lako?
Kao nekad letićemo
nosiće nas lahor mili
puni sreće sletićemo
gdje smo jednom sretni bili.
Višegrad, 17. mart 2014.
HEJ, MJESEČE
Hej, Mjeseče, prijatelju
lučo svijetla svevideća
nad zvijezdama staratelju
pratila te uvijek sreća.
Kad već tako gordo hodiš
osvjetljavaš inim puta
da li možeš da pogodiš
kud mi želja sada luta?
Sjećaš li se stari druže
ti mladosti moje rane
nosio bih dragoj ruže
ti svijetlio put kroz grane.
E, danas mi želja ista
na um pade iznenada
svjetlost tvoja kad zablista
prođe mi kroz dušu nada.
Da ću s tvojom ja pomoći
cjelivati oči mile
makar kratko u samoći
al' su nade lažne bile.
Višegrad, 18. mart 2014.
PRED SLIKOM
Vino, ruže, violina
ne daju mi srcu mira
jako glupa je tišina
bolje kada neko svira.
Vino čula dok opija
ne pijem ga rad' inata
na srcu se tuga svija
Mjesečeva ta sonata.
A mirisne ruže ljetne
daju svemu važnu notu
uz te čase lijepe, sretne
doživjeću ja i stotu.
Da l' sonata, sonatina
ili valcer, il' balada
duši mojoj je milina
u srcu se budi nada.
I pred slikom tako stojim
žalim što me nema više
tu sam ali ne postojim
suze zjene pomutiše.
Višegrad, 1. april 2014.
A UZ VINO PJESMU HOĆU
U očinjem vidokrugu
prostrli se vinogradi
a grozd nosi šarnu dugu
ubraše ga momci mladi
Toči vino i ostavi
nek miševe jure mačke
ono rujno što gaziše
noge bjele djevojačke
A uz vino pjesmu hoću
što se poje ispotiha
grije mlada srca noću
pa je tema svakog stiha
Pa kada ti kap zastane
tu na kraju usne medne
sva će mora da nestane
zbog te kapi vina jedne
Pijan sam ti ali ne znam
da l' od vina il' od usne
i sve mi je sad potaman
dok mi život šamar pljusne.
Višegrad, 7. april 2014.
ZBOG OČIJU JEDNE ŽENE
Zbog očiju jedne žene
uplašene mlade srne
i mirisa kose njene
još mi uvijek srce trne.
Neobično plave oči
umjele su da govore
da joj nebo posvjedoči
usne ljubav kad žubore.
Milovati mene njima
vrlo lijepo to je znala
ali kad je ljuta svima
tad bi srđbu pokazala.
Kad je sretna i kad voli
boju neba poprimiše
ko bi mog'o da odoli
da kosu joj pomiriše?
A kada joj bolna sjeta
skrši vjeđe tugom nijemom
tamno plava kačun cvijeta
to je boja oku njenom.
Višegrad, 9. april 2014.
EMPATIJA
Vrlo često kad me mašta loži
katkad mislim da sam neko drugi
kao da sam ja u tuđoj koži
dani su mi tada vrlo dugi.
Vaše muke i mene još muče
vaše želje to su moji snovi
te se stvari nikad ne nauče
i ja želim početak nam novi.
Želio sam malo svoje mašte
i radosti al’ i malo boli
da uzmete od mene na tašte
ali niko od vas to ne voli.
Vi živite svi svoje živote
za tuđe vas još ni briga nije
kao da su godine mi stote
vaše srce u grud’ma mi bije
Odbolovah i sve vaše noći
duša mi je od kiše čistija
a to stanje beznadežne moći
to se zove kratko empatija.
Višegrad, 13. april 2014.
SA MIRISOM TOPLE ČOKOLADE
Noć je ova kao puding lijepa
sa mirisom tople čokolade
bešumno se kao magla cijepa
sjenkom onog što se dragoj
krade
Ućutiše i zrikavci sneni
još po neki svitac namiguje
meni zvone još koraci njeni
duša mi se tako zahvaljuje
Još po nekad poželim da mi smo
jedna duša u dva tijela naša
da se nikad ni rastali nismo
da životna nije ispijena čaša
A noć tiho svoju pjesmu poje
čut je može onaj koji voli
dok kroz tijelo trnci mi se
roje
neće srce moći da preboli
Sam se šetam ulicama pustim
i ni za šta da mi oko zapne
želio bih jauk da izustim
da mi usna tvoje ime šapne.
Višegrad, 15. april 2014.
DONIJLA SI PROLJEĆE U SEBI
Donijela si proljeće u sebi
i mirise rascvjetalog polja
ni za svemir mijenjao te ne bi’
dušo moja od sreće si bolja.
Mekim glasom k’o pjesma slavuja
ti mi pjevaš Jesenjina rime
kroz tjelo mi prođe slatka struja
kad kroz kosu zoveš moje ime.
Svjetlo plavom bojom mjesečine
bojiš ljubav da nam duže traje
svjetlucaju kao da se čine
ljubavlju ti plave oči sjaje.
Koracima krhke baletanke
oko mene kružiš k’o da vrebaš
da ubereš kradom šljive ranke
čini mi se nikoga ne trebaš.
Mogao bih tako dovijeka
i po kiši dok vjetrovi viju
smirenoga glumiti čovjeka
dok u meni osjećanja vriju.
Višegrad, 19. april 2014.
PRESUŠILA PJESME RIJEKA
Najteže je dobri moji
kada pjesnik nema tema
kao da i ne postoji
kao da ga više nema.
Bjeli papir pred njim stoji
pa u njega prazno gleda
ni dv'je riječi on da spoji
jednostavno mu se ne da.
Nije tako davno bilo
on bi časkom vrlo lako
opisao što se zbilo
svojim stihom samo tako.
Ali sad je stari deka
ni duša mu nije mlada
presušila pjesme rijeka
ni ljubavnih nema jada.
Uspomena ima more
ali za to ko da mari
da li ima išta gore
kad ostane bez tih čari?
Višegrad, 20. april 2014.
MOŽDA BI I BILO BOLJE
Možda bi i bilo bolje
da sam ratar pa da plugom
cijelog dana orem polje
i da konja zovem drugom.
Ili da sam od iskona
mornar što se s vjetrom bije
sa obale spasa zvona
kada čuje da se smije.
A možda bi dobro bilo
da ne sviče meni zora
da rudarskim kidam milo
tvrdi hljeb sa sedam kora.
Ili da sam kovač koji
i po noći i po danu
svojim znojem sreću kroji
teško radi bar za hranu.
Možda bi mi bila slađa
rakija il gorko pivo
duša bi mi bila mlađa
i ljepše bih snove sniv'o.
Višegrad, 21. april 2014.
U NJENOJ DUŠI JE NIRVANA
Muljaju nebom sivi oblaci
noseći nam kišu pred kraj dana
poslednji to su proljeća znaci
a u njenoj duši je Nirvana.
Sad mirno gleda na sve oko sebe
i bira samo najljepše od svega
ne dopušta da joj srce zebe
ni pri samoj pomisli na njega.
Sebe je uvijek davala jače
nego što je primala za uzvrat
neće više ni zašto da plače
niti će bige staviti za vrat.
Mladost svoju trošiće na sebe
pjesma će je nositi do zvijezda
nema ničeg da joj dužu grebe
poletiće k'o ptiče iz gnijezda.
Višegrad, 22. april 2014.
NEĆE MENE STIĆI DJEVOJAČKE SUZE
Sve moje ljubavi bile su mi lijepe
jer ja kada volim dušom cijelom ljubim
kroz ljubav se širim k'o prostranstvom Stepe
u ljubavnoj magli ja se sav izgubim.
Nikad krio ne bih koliko ih volim
pružao sam više nego one meni
ja mogao nisam nekoj da odolim
darivah im pjesme k'o voljenoj ženi.
Bilo ih je raznih nevelikog broja
sve su one mene nečim očarale
svaka mi je draga dok je samo moja
bile su mi vjerne il' su me varale.
Svaka od njih moje, nadahnuće krije
drage mi i moćne pjesnikove muze
ni jedna zbog mene zaplakala nije
neće mene stići djevojačke suze.
Višegrad, 28. april 2014.
ČUDA PRIRODE
Na čuda nas svoja
priroda navikla
u ptičijem gnijezdu
pšenica je nikla
Skoro u sred zime
rascvjetalo cvijeće
mnogo čemu čovjek
načudit se neće
Životinje ljude
uče razne stvari
ljubi bližnjeg svoga
da se ne pokvari
I sve što su one
jedna drugoj bliže
ljudsko prijateljstvo
pada nam sve niže
Priroda nam znake
daje vrlo jasno:
U pamet se ljudi
dok ne bude kasno!
Višegrad, 1. maj 2014.
KRLETKA
Napusti mi srce ti nestvarna ženo
jer za tebe više u njem
mjesta nema
ne mogu da slijedim oko tvoje lijeno
ne treba mi više neprolaznost nijema.
Ja sam samo čovjek koji pjesme piše
pa u meni ima vrlina i mana
inspirišu još me i proljetne kiše
odoljeva vjetru ta nam stijena znana.
Budi zadovoljna puštam te sa lanca
i krletka tvoja od sad biće prazna
od sad ćemo biti mi dva stara znanca
i tvoj tihi smješak biće moja kazna.
Idi slobodna si širi svoja krila
široko ti polje plavetnilo neba
i sjećanje na to da si moja bila
sasvim mi je dosta više mi ne treba.
Pa kad umoriš se i mene se sjetiš
dođi srećo moja ti mi na grob sleti
i od ćuti sa mnom prije no poletiš
pa će s tobom moja duša da odleti.
Višegrad, 2. maj 2014.
OPRAŠTAM TI
Opraštam ti sve besane noći
i sve tuge što su grizle dušu
i sve nade da će sve to proći
i sve knedle što daviše gušu.
Opraštam ti darove sa neba
kojim si mi zamrsila snove
oči koje maštarije bude
svaki puta sve nove i nove.
Opraštam ti moje pjesme ine
što s radošću pjevaše o nadi
pa sa neba zvijezde da ti skine
pjesmom htjede ja tvoj pjesnik mladi
Opraštam ti i radosti tvoje
kad si drugom oko vrata svila
ti prelijepe ruke bijele svoje
uz zaborav da si moja bila.
Višegrad, 5. maj 2014.
NA TAMNOJ STRANI MJESECA
Zloba i laži se kote
gdje nada sumnju presjeca
u raljama bez ljepote
na tamnoj strani Mjeseca.
Prevare se tamo rode
i ubistva otud rade
ljudskom krvlju mjesto vode
iskvarenu maštu slade.
Mog života horor filma
scenario tamo pišu
je l' ostane jedna firma
vilenjaci i nju zbrišu.
Sve zgrabiše što još osta
te alave ale naše
i nikad im nije dosta
njima svaka zloba paše.
Ljigavi su kao tijesto
smetaju im čak i djeca
ma njima je ljudi mjesto
na tamnoj strani Mjeseca.
Višegrad, 9. maj 2014.
GRUNI GROME
Gruni grome sa nebesa
sprži mozak ovoj ali
spašavaj nas njenog bijesa
još nam samo ona fali.
Zatim kišom ti saperi
sve tragove njene gnusne
sve joj njeno ti poderi
i nek koji šamar pljusne.
I nogom je nabij druže
da je nema, da je nije
mirisaće opet ruže
kao što su davno prije.
Oluje će opet tvoje
pa i tople ljetne kiše
romantike sve po dvoje
biti mnogo, mnogo više
Pokušavam al ne mogu
ja toj nadi da odolim
dotukla nas sve do nogu,
gruni grome kad te molim.
Višegrad, 10. maj 2014.
ZVIJEZDA PADALICA
Ti si moja plava zvijezda
padalica
koja svake noći nebom mi
preleti
a široki osmjeh sa tvog milog
lica
dok jezdiš svemirom sve živo
osvjetli.
Što umornom starcu bolnu dušu
hraniš
zar misliš da nade za sreću
mi ima
i da nećeš time da mi srce
raniš
da mi u sred ljeta u njem’
bude zima?
Bez tebe bih bio lola
propalica
k’o što u mladosti jednom već
sam bio
za stolom su mojim sve vesela
lica
pjevao sam s njima i sa njima
pio.
Osmjehom ti svojim od mene me
braniš
jer umornom glavom razne
misli bruje
eh, da mi je znati šta zaista
kaniš
jer kroz vene moje tvoja
htjenja struje.
Ti si moja plava zvijezda
padalica
što umornom starcu nadom dušu
hraniš
bez tebe bih bio lola
propallica
osmjehom ti svojim od mene me
braniš.
Višegrad, 11. maja 2014.
ZEMLJO MOJA
Ne daj mi se, zemljo moja
meni najdraža
tvoja sela poplavljena
tuga najteža.
Ponovo je tvoja mladost
na bedeme stala
za tebe bi ako treba
i živote dala.
Složno braća nasip prave
bez prestanka rade
upinju se iz sve snage
da pobjede jade.
I ponovo niko nikog
ne pita za ime
izgradit će oni tebe
ponosit' se time.
Ne daj mi se, Bosno moja
i teže je bilo
pa si opet vaskrsnula
svila nas u krilo.
Višegrad, 20. maj 2014.
OPET
NAM MIRIŠU RUŽE
Evo
opet mirišu nam ruže
letargična
mladost nam se budi
jedni
druge rado zovu druže
sa
ponosom postaju nam ljudi.
Kad
do grla naraste nam muka
nježne
duše obhrvala nemoć
s
pjesmom ljudi umjesto jauka
jedan
drugom pritekne u pomoć.
Združili
se ljudi sa ljudima
zajedno
će nogom za vrat stati
ovoj
ali i drugim čudima
opet
volim čovjekom se zvati.
Barjak
ljudstva što Nole ga razvi
svud
dobrotu razlijeva u duše
pa
čovjeka humanost već slavi
čovječnosti
topli vjetar puše.
Višegrad,
22. maj 2014.
NEK
TE ŠAPAT VODI
Evo
tu, da ovde
pod
rebrima mojim tvoje srce bije
tu
u gnijezdu rode
suzi
k'o da opet modra kiša lije
Zapisano
sve je
rukopisom
zlatnim gospodara neba
lijepo
je i grije
pa
se oko toga dvoumit ne treba
Ja
te čekam, dođi
šarnom
tepih stazom kraljice nam duge
mimo
snova prođi
paralelnim
svijetom začarane pruge
Nemoj
oklijevati
ni
stajati nemoj pored svake zvijezde
nemoj
ni pjevati
da
ne budiš ale što se mrakom gnijezde
Nek
te šapat vodi
ili
žubor naše bezimene rijeke
što
se uvijek rodi
sa
nastankom želje nježne i daleke.
Višegrad,
24. maj 2014.
IDEMO
DALJE
Kad
se u tebi voljeno moje
probude
jutra praskavo plava
i
kad ti mašta na uho poje
da
više nije zelena trava
Kad
ti se čini da gubiš razum
i
da te niko ne voli više
svašta
ti počne padati na um
shvati
da neko za tebe diše
Uhvati
okom ptičije pero
odzviždi
nešto tiho u molu
odmaštaj
jedno sneno jezero
od
tvojih suza u tvome bolu
Pa
kresni okom kao sa bičem
nasmij
se zlobi u njene ralje
pa
sa idejom kao otkričem
kroz smješak reci: Idemo dalje.
Višegrad, 25. maj 2014.
NAŠA
DJECA
Ta
naša djeca to zlata vrijedi
hrle
u pomoć nasipe grade
i
od njih niko sebe ne štedi
umora
nema jer srcem rade.
Iznose
bebe voda do pasa
staricu
neku i njenu mačku
tek
kada ode vodena masa
na
posao će staviti tačku.
Niko
ne pita kome pomaže
i
kojem Bogu oni se mole
grudima
svojim sad drže straže
da
spase kuće prazne i gole
Voda
ko horda što pjesnik reče
beskrajna
polja potopi snažno
ipak
je njima jedno najpreče
čuvat
živote sada je važno
A
obnova će dugo da traje
i
gladne godine čekaju ljude
svako
ko može pomalo daje
samo
k'o nekad sloge da bude.
Višegrad,
26. maj 2014.
LJUBIJSKA
RUŽA
Ni
jedna kao ljubijska ruža
s
mirisom kiše i ljetnih zora
ni
jedna takav miris ne pruža
rudarskog
hljeba sa devet kora.
Latice
njene rosa umiva
ona
je melem ranjenoj duši
s
njom na jastuku ljepše se sniva
uvijek
se zadnja ona osuši.
Svako
u svome sjećanju nosi
dječiji
smijeh i jata tuge
svojim
se gradom svako ponosi
ne
bi ga dao za neke druge.
U
svojoj mašti izmiksa sve to
i
grad i jesen i drage ljude
k'o
šlag na tortu on doda ljeto
voljenog
grada svjetla ga bude
Prelijepe
slike sjećanjem plove
od
svake rijeke za pedalj duža
pa
kad se takva doda u snove
simbol
je svega ljubijska ruža.
Višegrad,
29. maj 2014.
ŽIVA
BILA POPUSTI ME MALO
Samog
sebe shvatiti ne mogu
sve
što počnem to i ne završim
od
jurnjave ja spadoh sa nogu
pa
i data obećanja kršim.
Želim
jedno bude sasvim drugo
pa
pogubih do čeg mi je stalo
molim
ti se moja lijepa tugo
živa
bila popusti me malo.
Idi
malo do druge budale
bar
nam toga ne manjka na svijetu
da
su sve to ove ruke znale
radile
bi ne na svoju štetu.
Pravio
bih od pečene gline
malu
kuću na kraju sokaka
pa
bih tada od silne miline
na
verandi sjedio do mraka.
I
naravno kraj mene bi bila
ne
krijući nikad svoju sreću
moja
davna kraljica i vila
znam
da sretan nikad biti neću.
Višegrad,
31. maj 2014.
MALE
RADOSTI
Kad
proljeće miriše na jesen
pa
se laste pogube u njemu
ja
još uvijek glupavo zanesen
vidim
male radosti u svemu.
Djeca
nebo smijehom preplavila
otapaju
sante u grudima
u
svaku su dušu zavirila
pozitivom
pomažu ljudima.
Svakom
od nas malo toga treba
pa
da osmjeh ozari nam lica
radostan
sam od srca do neba
dok
posmatram lijepa jata ptica.
Dok
kraj rijeke drže se za ruke
i
šetaju sami su na svijetu
nema
tajni ni mnogo nauke
dvoje
mladih raduju se ljetu.
Ribar
stari svoju muku brine
i
ne gleda na ovaj srećni par
da
udicu riba ne otkine
pa
da ulov dragoj odnese na dar.
Višegrad,
1. jun 2014.
SAD
SAM SLUGA SLUGI
Lijepo
mi je govorila mati
čuvaj
mi se sine ti samoće
za
kaznu će život ti je dati
dvoumi
se i neće i hoće
Mirno
živi i oprezan budi
ne
hvali se, nek te drugi hvale
oko
tebe nek su dobri ljudi
ne
dopusti nikad da te žale.
Svoju
muku u duši sačuvaj
nemoj
njome teretiti druge
samohvalih
dobro se pričuvaj
provešće
te živog ispod duge.
Kada
voliš voli punog srca
ljubi
svoje i ne gledaj tuđe
tuđe
samo na visoko puca
ne
daj guji da u njedra uđe.
Al
ja majku kao mnogi drugi
ne
poslušah već opet po svome
namagarčen
sad sam sluga slugi
gluva
ponoć u srcu je mome.
Višegrad,
10. jun 2014.
NEKE
DAVNE SJENE
Ne
vjerujem više
ni
razloga nemam
da
su ljetne kiše
razlog
što ja drijemam
Za
to veći razlog
mora
da postoji
i
smješak mi zalog
baš
pristojno stoji
Jedino
po nekad
kad
se vrijeme mijenja
ja
osjetim nesklad
muzike
i stijenja
Protutnje
kroz mene
horovi
opijela
neke
davne sjene
mojih
dobrih dijela
Pa
mi sve to skupa
smješa
se u duši
a
srce mi lupa
ko
da svijet se ruši.
Višegrad,
12. jun 2014.
PLAVI
ŠEŠIRIĆ
U
stanju je ljudi
taj
šeširić plavi
da
zavadi brzo
dva
oka u glavi
Pa
kada se smješak
ispod
njega vine
tad
duša iz grudi
leti
u visine
I
ko ne bi pio
u
njegovo ime
kom
je on na glavi
njemu
nema zime
Ali
taj šeširić
neku
tajnu skriva
taji
da se o njem
ponajljepše
sniva
Onaj
ko ga sniva
ovu
pjesmu piše
zbog
njega su njemu
plave
čak i kiše.
Višegrad,
16. jun 2014.
NA
PLANINI
Magla
na planini kad u kosti uđe
pa
prožima tijelo nekom slakom jezom
ne
osjećaš ruke kao da su tuđe
zadivljen
si nježnom bijele kore brezom.
Dok
samuje negdje na vrhu brežuljka
i
sretna u tebi izaziva zavist
pa
dopustiš tvojoj mašti da te ljuljka
i
padaš lagano k'o otkinuti list.
I
sve oko tebe djeluje nestvarno
leluja
u ritmu stare bossa nove
dok
borovi gordi miču se sumorno
iz daleka tiho javljaju se sove.
Išao
bi negdje ne mičeš se s mjesta
ko
dijete stojiš pred izlogom kolača
kroz
vene mi tutnji brazilska fijesta
a
kraj mene gordo stoljeće korača.
Višegrad,
20. jun 2014.
O
FLAUTI I SONATI
O,
kako bih rado opet
ja
slušao flautu
u
majskoj noći kraj rijeke
„Mjesečevu
sonatu“.
Jer
nigdje takve ljepote
i
nigdje takvog mira
sjedismo
na našoj klupi
dok
neko nježno svira.
Ja
sam ti tiho na uho
u
ritmu moga bila
govorio
Jesenjina
bila
si moja vila.
A
šum bi rijeke pred zoru
bivao
sve glasniji
i
pogled na lijepi naš grad
sve
ljepši i jasniji.
Sada
životom satrven
prošlosti
se ja klanjam
o
flauti i sonati
mogu
samo da sanjam.
Višegrad,
22. jun 2014.
MOJA
CVIJETNA BAŠTA.
Ne
mogu da ne pjevam o tebi
ma
gdje da si sada
kada
bih te tražio u cvijeću
ti
si mi bijela rada.
Sa
nježnom besprijekornom ljepotom
tvog
tananog lica
uporediti
se može samo
plava
ljubičica.
Po
raskoši mila tvog tijela
krhka
si i nijema
k'o
da si ubrana iz mog vrta
žuta
hrizantema.
A
tvoj pogled koji strasno prati
jata
lastavica
na
proljetnom lahoru zadrhti
kao
tratinčica.
I
kad bolje razmislim o svemu
na
um padne svašta
zbog
toga mislim nesumljivo da si
moja
cvijetna bašta.
Višegrad,
26. jun 2014.
NISAM
SAZDAN OD KAMENA
Nisam
sazdan od kamena
nit
je moje srce stijena
ovaj
život bez imena
nekog
ljepšeg sad je sjena.
Radio
sam s uživanjem
i
pravio dobre stvari
sa
groznim se sretoh stanjem
moje
srce već krvari.
Nisu
samo uspomene
što
mi sjetnu dušu hrani
slutnjom
sada vidim mene
na
najtanjoj suvoj grani.
Pa
se trudim da ne gledam
u
kamenjar oštri dole
al
ne želim da se predam
mada
me već ruke bole.
Vidim
kako smjerno masa
slijedi
vođe ka propasti
al
ne čuju moga glasa
koji
htjede da ih spasi.
Višegrad,
27. jun 2014.
TAKO
MORA BITI
Vele
ljudi tako mora biti
svima
nam je tako Bogom dano
neki
gladni ali neki siti
nekom
kasno a drugom je rano.
Prvi
mlijeko kokosovo hoće
za
doručak u krevetu svome
drugi
želi bilo kakvo voće
da
daruje sinu jedinome.
Drugaru
se jedan svome žali
da
ljubavi ima i previše
a
drugi se pita šta mu fali
pa
za njome mora da uzdiše?
Svako
želi ono čega nema
i
alave velike su želje
pa
za nešto bolje svak' se sprema
nek
nam je sa srećom, na veselje.
Ja
ne mislim da je sve baš tako
da
je negdje gore upisano sve
svako
može promijeniti lako
samo
svoje da on oživi sne.
Višegrad,
27. jun 2014.
TUTNJE
ŽELJE, TUTNJE USPOMENE
Kad
kroz mene zatutnje oluje
grudi
mi se hukom nadimaju
slušam
ono što se i ne čuje
hvatam
krike što se otimaju.
Pa
poželim da Adonis ja sam
što
po' vijeka provodim u hadu
kao
more mrakom ja talasam
pola
ljubim Afroditu mladu.
Il'
da pjevam kao Ovidije
o
životu svome napaćenom
il
da biram samo najmilije
samo
onom miljem uzvraćenom.
Tutnje
želje, tutnje uspomene
prepliću
se kao ljute guje
sve
bi htjele da nešto promijene
i
sve tako do kraja oluje.
I
napokon kada sve se smiri
umoran
se ja sam sebi vraćam
tad
se „želim“ sa „mogu“ izmiri
neminovnost
ja života shvaćam.
Višegrad,
30. jun 2014.
DJEVOJAČKE
SUZE
Mnoge
suze isplakane
kroz
vijekove prošle ine
djevojačke
bistre, slane
otkinute
od tišine.
I
dok plače djeva bruji
k'o
brezina nježna grana
to
joj duša bolna huji
kao
ruža neubrana.
Sve
što jače ona voli
sve
što više pruža ruke
to
su teže njene boli
to
su veće njene muke.
Al'
i suza lijepih ima
isplakanih
u mladosti
kad
obuzme sreće plima
suze
sreće i radosti.
Pa
djevojko ružo cvijeća
rosa
što ti kvasi lice
može
biti samo sreća
samo
suze smijalice.
Višegrad,
30. juni 2014.
SLIKAR,
PJESNIK I ŽENA
Kad
slikar i pjesnik gledaju ženu
slikar
vidi tijelo a pjesnik oči
al'
ni jedan ne vidi dušu njenu
moralnu
rampu što joj htijenja koči.
Slikar
vidi nježnost svih njenih boja
vidi
vatru živu što iz nje sijeva
okolo
svuda zvuci pčela roja
sa
neba složno hor anđela pjeva.
Pjesnik
vidi suzu u njenom oku
magličasti
dah joj šapuće tugu
vidi
na sred srca ranu duboku
njen
dragi voli sada neku drugu.
I
oba žele uhvatiti nešto
čarobnu
moć što ima samo žena
al
uzalud oni trude se vješto
osta
njena tajna neuhvaćena.
Višegrad,
1. jul 2014.
ZAGRLI
CIJELI SVIJET
Kada
dan ti srećo
neumoran
prođe
i
prelijepo veče
tada
na red dođe
Od
dragosti silne
ti
ostani nijema
pa
zagrli život
rukama
objema
Reci:
„Nikad više
neću
biti tužna,
odbaciću
brzo
osjećanja
ružna.“
Pa
od sada mladost
dušo
svoju živi
ti
plućima punim
neka
svijet se divi
Reci:
„Svijete dragi
odolit'
ne mogu
iz
ljubavi silne
klanjam
se do nogu!“
Višegrad,
1. juli 2014.
STARI
ZIDNI SAT
Stari
sat na zidu
gotina
mu stota
a
svaka sekunda
jedna
kap života
Pamti
bolje dane
sto
pogleda češžnje
a
i one druge
od
bolesti nježne
Ispraćao
mnoge
godine
nam stare
tada
okupljao
najbolje
drugare
Sad
iako tačan
rijetko
ko ga gleda
možda
samo onaj
ko
prekoput' sjeda
Ali
on ne haje
ko
u sobi sjedi
on
zna vrlo dobro
koliko
nam vrijedi.
Višegrad,
2. juli 2014.
CRNOKOSA
VILA
Kuda?
Kako? Zašto? Dileme je prže
neshvaćena
mora iz grada da ide
uspomene
drage k'o užad je drže
prijatelji
bivši sada je se stide.
Crnokosa
vila tako su je zvali
učila
je vrijedno vladala se smjerno
u
srcu je poklon sačuvala mali
za
onog kog tajno voli neizmjerno
Puboljak
je bila ne baš divlje ruže
i
braću k'o bodlje da je pričuvaju
ostajala
nije ni minute duže
kako
njeni kažu i dozvoljavaju.
Ali
loše priče kao morski vali
pronesoše
o njoj laži jako ružne
pa
je više nigdje nisu pozivali
od
tad su joj oči neprstano tužne.
Da
se s njima bori ovo krhko lane
nema
dosta snage a ni volje više
zacijelit
će sama na srcu si rane
pa
će ići tamo gdje je nose kiše.
Višegrad,
2. juli 2014.
DA
SAM POVJETARAC
Pod
moranje nikad ja nisam živio
pa
neću ni sada kako bude biće
i
za sve sam samo ja sebe krivio
ja
smrtnik sam samo jadno ljudsko biće.
Ali
da sam vjetar barem povjetarac
da
lagano njenu ja zamrsim kosu
ludovao
tad bih k'o da sam školarac
sa
cvjetova ja bih podizao rosu.
Sa
tom bih joj rosom umivao lice
vrtio
se malo oko njenih nogu
letao
bih svuda brzo poput ptice
radio
bih sve što ja hoću i mogu.
Ili
da sam magla neprovidna bijela
skrio
bih je u se, i u njedra svoja
dig'o
bih je lako do vrhova jela
i
tu bi zauvijek bila samo moja.
Ali
nisam magla niti povjetarac
ne
mogu i neću nizašta da molim
od
života ja sam sad umorni starac
neke
druge stvari ja sada već volim.
Višegrad,
3. juli 2014.
NE
UMIJEM
Ne
umijem ja ni da se stalno smijem
i
da mutu vodu ponovo razbistrim
ali
zato dobro eto ja umijem
ponosno
da šetam sa obrazom čistim.
Ne
umijem ni da ja prizivam kiše
niti
snažne vjetre i moćne monsune
ali
voljom mogu ja i mnogo više
mogu
svu noć slušat' poj sa stare strune.
Ne
umijem k'o nekad da pješačim dugo
da
se s društvom penjem dokle oko seže
ali
zato mogu nešto sasvim drugo
mogu
da izdržim dok me srce steže.
Ne
umijem više ni s riječima vješto
misao
mi zbriše u po' rečenice
zato
rijetko zborim tek malo po nešto
radije
pojedem malo pečenice.
Ne
umijem mnogo još i raznih stvari
koje
sam nekada ja možda i znao
ali
da mi nebo mladost sad podari
ne
bih kao sada Bogu dane krao.
Višegrad,
4. jul 2014
KAD
UTIHNU NOĆI
Kad
utihnu noći i kad Mjesec zađe
pa
po modrom nebu ko sitni kristali
razmile
se zvijezde ima li šta slađe
od
spoznaje same koliko smo mali.
Pa
smirene duše misliti o tebi
moja
rujna zoro i moje nadanje
ni
zašta na svijeti mijenjao se ne bi'
makar
u mislima slatko milovanje.
Toga
biješe puno dok smo mladi bili
sve
slobodno vrijeme provodismo skupa
od
pogleda raznih lako smo se skrili
pa
slušasmo tvoje srce kako lupa.
Vjerujem
i danas da to mladi rade
kao
što su ina stoljeća ranije
u
ljubavi vreloj mladošću se slade
da
lijepa sjećanja imaju kasnije.
Višegrad,
5. juli 2014.
PORUKA
DRUGARU
Ništa
ljepše u životu nema
neg'
od jutra kad mi dobro krene
kad
me jutro za taj dan priprema
jer
ja sam vam već dugo bez žene.
Nemam
koga da mi zvoca rano
da
mi nebo mrači i oblači
iz
fildžana sve je pročitano
uskraćeni
nisu mi kolači.
Javi
mi se drugar iz Trebinja
da
pohvali moje pisanije
na
koži mi u sred ljeta inje
takve
su mi vijesti najmilije.
I
još kaže da se brinu za me
kako
živim i kako mi zdravlje
još
ne trebam za plakanje rame
i
još imam apetite mravlje.
Nego
Boki, stara kućo moja
kreni
amo, gitaru ponesi
popiće
se i votkica koja
sve
probleme ti mi s duše stresi.
Višegrad,
6. juli 2014.
I
PAD JE LET
Davno
ja sam čuo al' je tek sad shvatam
misao
mudru da je i padanje let
ali
u tom padu ja lijepe snove hvatam
ništa
novo nije pa pada cijeli svijet.
Snovi
su mi kao mali padobrani
usporavaju
mi strašno propadanje
nema
ničeg da me od toga odbrani
ne
ostaje ništa više ni nadanje.
A
kad jednom kreneš put ovog bezdana
znaš
povratka nema pa se lakše svikneš
zlobno
ti se smješka sudbina odana
kad
bi smio ti bi sad glasno da krikneš.
Da
se brinem neću ni koristi nema
čak
i to bi bilo sad na moju štetu
neka
bude ono što se meni sprema
ostaje
mi samo uživat' u letu.
Višegrad,
7. juli 2014.
MALI
KUTAK SREĆE
Utrnule
oči gledajuć' u prazno
zaglušile
uši od tišine nijeme
sve
je isto svuda ništa nema razno
svud
pogledi tupi što nikud ne streme.
Paukove
mreže k'o zavjese vise
u
podkrovlju našem ništa ne miriše
napuštenom
groznom k'o stare kulise
dugo
nisu pale one rodne kiše.
Nađoh
neku gajbu pa se spustih na nju
da
odmorim malo umorna koljena
tu
provodih sate i noću i danju
naš
stari Mjesec, ja i moja voljena
Za
nas je to bio mali kutak sreće
u
plavo si dušo obojila sobu
mislili
smo sreća nikad prestat neće
nadali
se nismo ovom strašnom dobu.
Relativno
dobro još uvijek sam mila
a
život mi mirno kao rijeka teče
od
mene ti nikad ništa nisi krila
ej,
radosti zbogom, tugo dobro veče.
Višegrad,
7. juli 2014.
ZA
MOJU DUŠU LIJEK
Kao
mačka si se uvukla u mene
došla
si mi kasno s flašom crnog vina
svud
po sobi naše igrale su sjene
dok
slušasmo Kemu kraj toplog kamina.
Bila
si posebna (takve su me htjele)
ništa
slično s drugim ti imala nisi
željela
si mlada imat' kose bijele
i
slijedeće jutro ofarbala ti si.
Stala
bi na klupu i podigla ruke
i
u svome htijenju propela se jako
Mjesec
da dohvatiš poput neke lujke
nisam
te mogao smiriti nikako.
Na
red bi ti došla i sezona ljutnje
glavu
bi naslonila ti na moja leđa
u
parku zima a mi u sred šutnje
htio
sam ti reći da me sve to vrijeđa.
Ipak
nisam, mila, rekao ni riječi
u
strahu da te ne izgubim za uvijek
rijeka
će i dalje svojim tokom teči
jer tvoja je sreća za moju dušu lijek.
Višegrad,
8. juli 2014.
VIŠE
NIJE VAŽNO
Ja
već dugo mila ne pitam za tebe
više
nije važno sa kim sada živiš
i
uvijek si samo mislila na sebe
žudila
za slavom, filmove da snimiš.
Odlazila
brzo vraćala se brže
na
momente nisi znala ni šta želiš
od
svih mrskih stvari bilo ti je mrže
u
veselom društvu da se ti veseliš.
Vratiš
mi se kao umiljato mače
što
najčešće ćuti ponaša se smjerno
za
svaku sitnicu počinje da plače
a
onda me grli, voli neizmjerno.
Ipak
jedne noći sa nekim bubnjarem
otišla
si nijemo bez i jedne riječi
očekivao
sam neko pismo barem
da
on će ti možda tugu da izliječi.
Kako
si i gdje si više nije važno
a
ni ti za mene više i ne mariš
znatiželja
kad-kad protrese me snažno
kako
li podnosiš to što brzo stariš?
Višegrad,
9. juli 2014.
ROMALI
ROMALE
U
krvi im kažu Romi
nepregledni
puti
i
predjeli magloviti
koje
krv im sluti.
Težak
život oni vode
ne
drži ih mjesto
a
Ciganka svaka kažu
ima
čulo šesto.
Pa
kad gata sve pogađa
za
novčića malo
da
proreknu sebi sreću
nije
im se dalo.
Nego
mlada sad čergari
k'o
Romi ostali
Božijom
su voljom oni
zato
i postali.
U
uhu im stalno gudi
prastaro
ćemale
a
veselo srce pjeva
„Romali
Romale!“
Višegrad,
10. juli 2014.
UZDAH
Kao da mi neko od ranoga jutra
sputavajuć disanje sjedi na grudima
ni sam ne znam sada šta će biti sutra
da li ću se vidjet sa dragim ljudima.
Razuma nam vrijeme lagano odlazi
vukuči za sobom i sve što je lijepo
tuga u grudima još mi ne prolazi
i nestaje ono što ja voljeh slijepo.
Eh, kada bi sve to stalo bar na kratko
dalo čovječanstvu pauzu za predah
kada ne bi zvijeri kezile se slatko
pa da krene topli iz svih grudi uzdah.
U se sakupivši svu ljepotu mira
nevine latice i ljudsku dobrotu
nebeski orkestar da krešendo svira
taj uzdah bi sprao svu ljudsku sramotu.
Samo malo treba da lijepo nam bude
da nam svaki čovjk radosno se smije
al na loše stvari podsjećaju ljude
oni što za ljudstvo ni briga ih nije.
Višegrad, 11. juli 2014.
VOLJETI
Voljeti
je najljepši
osjećaj
na svijetu
a
lijepo je takođe
živjet
u duetu.
Tvoja
draga stalno tebi
pod
rebrima kuca
od
kad voliš ona je
dio
tvoga srca.
Zbog
ljubavi možeš sve
more
da preplivaš
al
najradiji ti bi
sa
njom da uživaš.
Ljubav
ti snagu daje
vjetar
je u jedra
draganu
život ti je
stavio
u njedra.
Ljubavlju
ona tebe
stalno
motiviše
da
je ljubiš i voliš
sve
više i više.
Višegrad,
12. juli 2014.
FONTANA
ŽELJA
U
svakom gradu bar po jedna
fontana
želja ima
da
razne želje tako kažu
ispunjava
ljudima.
Kad
neko u nju baci novčić
naravno
ako ima
a
prije toga pomisli želju
toplo
mu u grudima.
Ta
fontana čovjeku time
daje
potrebnu nadu
da
sve će opet biti dobro
živjeće
u svom radu
Mladima
druge ta fontana
ispunjava
želje
stari
ljudi jedino žele
zdravlje
i veselje.
I
još jedan zadatak ima
da
raduje momčiće
što
hrabro u nju uđu bosi
pa
skupljaju novčiće.
Vipegrad,
13. juli 2014.
MJERE
Šta
bi bilo kada ne bi bilo mjera
kada
ne bi znali da l' je nešto glasno,
gorko,
lako, kratko ili kojeg smjera
tada
nikom ništa ne bi bilo jasno.
Da
l' bi onda život drugačiji bio
da
l' bi igdje išta još imalo cijenu
da
l' bi čovjek znao i kako bi smio
ocijeniti
rijeku i dubinu njenu?
I
kako bi čovjek smio da se vine
niz
skijašku stazu kao sivi soko
ako
nije svjestan opasne istine
da
l' za njega ipak to je previsoko?
Kad
se nešto slavi i popije koja
čaša
ljutog pića pretjerane doze
da
l' su svjesni kada voze kola svoja
kako
opasno je kad prebrzo voze
Kako
bi ti znala dušo moja draga
koliko
je srce moje tebi vjerno
ma
nek sada idu i mjere do vraga
još
uvijek te mila volim neizmjerno!
Višegrad,
14. juli 2014.
HLJEB
OD JUČE
Drhti
stara ruka
na
kvrgavom štapu
drugu
daje cuki
da
mu pruži šapu
Obojici
sreća
iz
očiju sija
ista
im se tuga
oko
srca svija
Svaki
svoje doba
već
kraju privodi
sa
životom svojim
on
račune svodi
Jeftini
će čiča
kupit
hljeb od juče
njemu
treba pola
a
pola će kuče.
Tako
svakog dana
dok
dana nestane
dok
im dobro srce
kucati
prestane.
Višegrad,
15. juli 2014.
IZVINI
Izvini
moj stari druže
nisam
ti poznao glas
ne
cvatu nam više ruže
i
nema nade za nas.
Iz
daleka si me zvao
iz
dobra bolje reći
pa
nisam baš odmah znao
da
govoriš o sreći.
To
je ovde riječ strana
i
u pluskvamperfektu
samo
za maštu je hrana
u
tužnom smo reketu.
U
životu, strepnji, smrti
nema
snage da prosi
čovjek
se brigom uprti
u
svom srcu je nosi.
Al
ipak druže moj stari
za
nas se ti ne brini
podnošljivo
je u stvari
što
sam tužan izvini.
Višegrad,
16. juli 2014.
DA LI NAŠOJ TUZI IMA
LIJEKA
Sunce zađe, a noći još
nema
proviruje i zvijezda
Danica
stari mačak već u krilu drijema
blejanjem se javlja i ovčica.
U Drini se stijena
oslikava
iz daljine pjesma žetelaca
idiličnu sliku dočarava
zmijin jezik više ne palaca.
Bože dragi što bi dobro
bilo
da ovako ostane dovijeka
svako zlo se sad u rupu
skrilo
da li našoj tuzi ima
lijeka?
Mora biti ne može ovako
u zaborav da potonu dani
sreću vratit neće biti
lako
bijela zoro napokon nam
svani.
Radošću nam sa izvora
sreće
umij lica pa da zablistaju
da nam tuge više biti neće
reci glasno da i zvijezde
znaju
Višegrad, 17. juli 2014.
DOLAZEĆOJ
GENERACIJI
Pritisak
mi krvni skače povisoko
k'o
momci u kolu kad igraju „Šotu“
sjećanja
mi more mojih podupoko
baš
volim što neću doživjeti stotu.
Treba
da se brzo sad sklonimo s puta
mi
stari što svoje proživjesmo dane
životnoga
puta sad je druga ruta
mirno
ćemo život promatrat sa strane.
A
vi mladi koji žurno dolazite
vodite
računa jer život je kratak
i
naše vi greške sada ne pravite
učinite
da on vam stalno bude sladak.
Volite
se ljudi i složno živite
ne
dajte da išta sreću vam pomuti
ako
ste u svađi vi se pomirite
pred
vama su dugi života vam puti.
Nek
vam naši snovi budu putokazi
ali
naše greške opomene škola
i
vaš će vam život ljepše da prolazi
sve
je slađe kada dijeli se po pola.
Višegrad,
18. juli 2014.
POSLEDNJA PJESMA
Ja ispjevah ono što pjevat' imadoh
i opjevah neke moje uspomene
al u pisanju ja sebe ne pronađoh
pa se moram kanit i tražit promjene.
Promjeniću sebe ja pod stare dane
preostalo vrijeme posvetiti sebi
neću ni da mislim sad na stare rane
i onako ništa promijenio ne bi'.
U prelijepom društvu unučadi moje
dobro će mi biti ni sumnjati neću
promatrat ću rado kako raste koje
nastojat ću uvijek darivat im sreću.
Uporedo sa tim pratiću pažljivo
igraju li gdje se još predstave moje
znam da mi predstoji i doba varljivo
stara nadanja mi više ne postoje.
Predugo sam bio duha nemirnoga
u snove mi dođu te predivne sjene
bio sam vam odan za života svoga
možda ipak nekad sjetite se mene.
Višegrad, 19. jula 2014.