SONETI KAO KAPI DUŠE

SONET ZA MAJKU

Još iz mog djetinjstva gdje sjećanje seže

ja se sjetim majke, suza joj i smijeha

danas mi iz misli druge slike bježe

i sve su sem njenih završeci eha.

Prelijepi su dani bili nam uz tebe

od tvog toplog krila do brkova mojih

i savjeti mudri ljepši i od zebe

ništa nisi krila od sinova svojih.

Rodila si majko ti pet sokolova

pomogla si svakom da si gnijezdo svije

ništa tebi teško za nas bilo nije.

I sad kad se pjesma čuje iz dolova

i kad nebo plavo Suncem život slavi

sjećanje na tebe meni dušu plavi.

Višegrrad, 9. oktobar 2013.

PROKAPA ĆE OVO DUŠE MOJE MALO

Da samoća nije uvijek usamljenost

potvrditi mogu iz života ličnog

niti da je problem neki udaljenost

dva voljena bića ili tome sličnog.

Jer ljubavi prave kad samoća dođe

potonu u sebe, u dno svoje duše

jedno drugo tako u srcu pronađe

i ne daju složno snovi da se ruše.

Prokapa će ovo duše moje malo

kapljicama zlatnim i plavim od tuge

sve dok si u meni za me nema druge.

Jedino do tebe, dušo, mi je stalo

jer sve dok te sanjam da se sretna smiješ

i sve dok mi tako u grudima biješ.

Višegrad, 11. oktobar 2013.

MIHOLJSKO LJETO

Kad u sred jeseni proljeće miriše

i mislimo da je neko doba peto

i bar se na kratko malo lakše diše

stiglo nam je Bablje il’ Miholjsko ljeto.

Tada mlade dame suknjice šetaju

bar se na kratko u ljetne dane vrate

a pjesnici stihom sreću odmaštaju

pogledima svojim oni dame prate.

Lijepo vrijeme nudi i duši nadanje

da se ljepše živi, da ne bude boli

nego da se uvijek samo ludo voli.

Proljeće i ljubav svima radovanje

jer ljubav nije sve još od ishodišta

ali sve je vjeruj bez ljubavi niša.

Višegrad, 13. oktobar 2013.

I DOK NAM SE ŠAKA U PESNICU STEŽE

Raširi promrzle vjetre svoje ruke

uz stravični fijuk sjaši sa planine

pojačaj do kraja pačeničke muke

al' opet na kraju Sunce će da sine.

Ne može nam zloba ništa dok smo skupa

dok nas bratska sloga u srcima veže

dok junačko srce u grudima lupa

i dok nam se šaka u pesnicu steže.

Oči naše djece i crne i plave

zaslužuju svoje malo parče sreće

dok smo složni tuga oteti im neće

Ponos će već jednom podići nam glave

nadanja su moja nepresušna rijeka

da živimo opet po mjeri čovjeka.

Višegrad, 14. oktobar 20

SNOVE SVOJE ŽIVIM

Prostruje kroz mene uspomene ine

odmaštaju usput i buduće dane

i tako u snima Sunce meni sine

zacijele na duši neke stare rane.

Mali mozak čudne filmove nam miksa

jedino u njima glavni smo junaci

pa živimo snove bez i jednog kiksa

ne mogu nam ništa domaći kurjaci.

I raspoložen se svako jutro budim

a za stvarnost glupu ni ja nemam lijeka

na žalost ne mogu nikome da sudim

Do boljega ja se sa sudbinom mirim

znam da neće tako biti dovijeka

a dotle lagano snove svoje živim.

Višegrad, 18. oktobar 2013.

IMAO SAM PUNO PLANOVA I ŽELJA

Ne dugujem ništa svom životu ludom

sve sam svoje grijehe okajao davno

zakleću se uvijek pred nebeskim sudom

ali ću ja njega optužiti javno.

Zašto nije ljubav što u grud’ma nosim

koristio više, jače, ljepše, bolje

oduvijek su bili svi moji zanosi

na usluzi njemu kao kravi polje.

Imao sam puno planova i želja

koje ne ostvarih moj živote prosti

umjesto da ljubim ranjen sam do kosti

Nemam razgovora i prazna postelja

a ja htjedoh da živjet’ i da sreće imam

pa da oko sebe unučiće svijam.

Višegrad, 19. oktobar 2013.

ROĐENDANSKA

O kako je lijepo imati vas ovde

u srcu gdje tinja još jedna mi nada

da iz ljudskih duša zloba će da ode

prijatelji moji ma gdje da ste sada.

Ma ne dajte svoje plemenite duše

zarad malo blaga i prividne sreće

nedajte da vaše prijateljstvo sruše

oni koji ljudi nikad biti neće.

Puno lijepih želja i čestitki raznih

i podrške vaše šta bih ja bez toga

sjetiste se mnogi rođendana moga.

Čuvajte se mili prijatelja lažnih,

vama neka sudba sada sreću sprema

neka im je slava kojih više nema.

Višegrad, 21. oktobar 2013.

HVALA TI MILANČE

(Milanu Topčagiću kao odgovor

na rođendansku čestitku)

Hvala ti Milanče, drugarčino stara

prijatelj si pravi po mjeri čovjeka

umjetnik si svestran ti sa mnogo dara

i neka te mašta služi dovijeka.

Blago onom koga prijateljem zoveš

i kome su želje tvoje upućene

a sretan je onaj kome pjesme poješ

i moje su želje tebi uzvraćene.

Neka prijateljstvo ovo naše traje

neka od radosti šire nam se zjene

i neka nas bude čak i poslije mene.

U našoj će mašti i Mjesec da laje

i vrba će tužna plakati kraj rijeke

mi biti nećemo bar bez želje neke.

Višegrad, 21. oktobar 2013.

POLA MOGA SRCA U MOM GRADU BIJE

Pola moga srca u mom gradu bije

nedostaje mi miris moga zavičaja

slika kad u njemu modra kiša lije

a i vječno nebo tirkiznoga sjaja.

I večernji žagor kad se narod šeta

a iz parkova ih mami miris ruža

najljepši je ipak na smiraju ljeta

kada dan se krati a noć je sve duža.

S jeseni nam ove mlade voćke sade

i ukrasna stabla parkove da krase

svjetla na fontani da se ne ugase.

Ja sam optimista, vjerujem u mlade

kao što smo i mi i oni će znati

i svome će gradu nova krila dati.

Višegrad, 21. oktobar 2013.

TOPLE RIJEČI GROZDANINE

(Grozdani Spajić sa radošću)

U životu sretoh ja osoba bezbroj

što rade pošteno i drže se roka

ali Grozda naša je baš poseban soj

plemenite duše i visprena oka.

Kao grozd joj duša od kojeg se pravi

ponajbolje vino ukusno i moćno

satkana nitima prelijepe naravi

a razgali dušu kao piće voćno.

Želi ona samo da oplemeni svijet

da podijeli ljubav što u srcu nosi

i da svojim radom srećna se ponosi.

Ali je uz vjetar mučan i  težak let

onom ko se boji mraka i visine

tu su uvijek tople riječi Grozdanine.

Višegrad, 23. oktobra 2013.

I SADA SE RADO MALENE JA SJETIM

Golubljeg je srca bila moja draga

a naravi meke k'o tanane strune

neumornih ruku a tiha i blaga

brža je i ljepša od zelene žune

Maštanja su njena bila neizmerna

dosezala su i kosmičke visine

pozorišnoj sceni ostala bi vjerna

al' je odnesoše nebeske daljine

I sada se rado Malene ja sjetim

putokaz mi mali jedan mladež plavi

kada joj u pohod za mislima letim

U sumraku bijehu livada i rijeka

mi bi uvijek rado pričali o slavi

koja na nas čeka evo pola vijeka.

Višegrad. 24. oktobar 2013.

BARA

Na kaljavom putem tamo iznad grada

može da se nađe neka lipa stara

nakrivljena ili srušena ograda

poslije kiše bude i poneka bara.

A po mirnoj vodi k'o po okeanu

raznobojno lišće nesmetano plovi

sve je mnogo ljepše po sunčanom danu

za maštanja razna dobri su uslovi.

Kad umorni pjesnik kraj bare zastane

u njoj vidi jata oblaka i ptica

a može i sebe zamišljenog lica.

Odjednom poželi da tu i ostane

da se mane grada i dosadnih ljudi

da ga cvrkut prica svako jutro budi.

Višegrad, 25. oktobar 2013.

NOVI ĆE DANAK ZOROM DA ZARUDI

(osobi koja se krije iza pseudonima Debela Sremica)

Nemoj da se kriješ i od same sebe

ti stihove ljubiš k'o i oni tebe

za tebe su rime k'o bube svjetlice

bljesnu na trenutak, otkriju ti lice.

A kada je neka tanana ko' svila

zasuziće tvoje nježno oko mila

toplinom će suza pjesmu zagrijati

pjevaće je zatim slavuj umiljati.

Nego dahni dahom moćnijim od tuge

pa će novi danak zorom da zarudi

dok ljubavi ima biće tad i ljudi.

Izađi iz noći besane i duge

sa cvijećem u vodi umij svoje lice

nasmješi se mila Debela Sremice.

Višegrad, 25. oktobar 2013.

POKIDAĆE ROBLJE OKOVE I LANCE

Zalajaće Mjesec i zvijezde u horu

zaduvaće moćni vjetrovi orkana

i bure na nebu kao i na moru

biće to početak sudnjega nam dana.

Iz grla će mnogih krik se prolomiti

čovječiji ali k'o ranjene zvijeri

i ništa tom bijesu neće odoliti

čovjek hoće život po čovjeka mjeri.

Pokidaće roblje okove i lance

latiće se opet kuke i motike

na lopova vrata staviće katance.

Pa kad sve se smiri i svane dan sreće

i kad se za svagda manu politike

i njima će opet mirisati cvijeće.

Višegrad, 26. oktobar 2013.

EH, DA MI JE... 

Eh, da mi je sada ona mladost pusta

kada su mi vjetri duvali u leđa

predamnom se magla otvarala gusta

pomisao na to duši rane vrijeđa.

Sada bih ja znao kako da ti priđem

i da ti u njedra zlatan prsten stavim

pa bih odjahao ja na atu riđem

da pobjedu svoju ja nad strahom slavim.

Onda bih ti dušo ja poslao ćuka

da svu noć ti zviždi svoj ljubavni zov

sanjala bi moja da miluje te ruka

Ja bih ti došao pred samo svitanje

kao mlađan lovac kad porani u lov

za sve odgovore ja imam pitanje!

Višegrad, 28. oktobar 2013.

ČAMDŽIJA

Dok siva se magla vuče on ne mari

za dobrim ulovom vječite nade pun

poranio jutros i čamdžija stari

pokretima snažnim on otisnu svoj čun

Mirna voda njega ka sredini vuče

on veslima svojim ka cilju ga vodi

a vjetar niz stijene poče da jauče

skoro će kroz maglu Sunce da se rodi

Kad je sam sa Drinom starini je ovom

ponajbolje tada jer nađe tu svoj mir

on pazi čamac da ne uhvati ga vir

Stari mornar nošen od iskona zovom

sanja da je sada na pučini modroj

da sa svojom dragom plovi kući rodnoj.

Višegrad, 29. oktobar 2013.

  

LJEPOTA VINA

Ljepota vina zri još u vinogradu

kad vrijedne ga ruke u kace donose

daju domaćini svoju lijepu mladu

da kominu gaze i tim se ponose.

A Dioniz mu Bog plodnosti i vina

daruje da bude vrlo blagorodno

da stalno prelazi sa oca na sina

i da sve mu bude u život plodno.

Uz vino je lijepa igračica barska

i sa njim se lakše ženi i umire

u ljepotu vina i sreća uvire.

Sa vinom se krsti i pogača slavska

bez vina vam, ljudi, lijepo živjet nije

najslađe se vino sa radošću pije.

Višegrad, 30. oktobar 2013.

UNA

Hej,  Uno ždrebice lijepa i prkosna

što obale svoje miluješ i ljubiš

sa ljepotom tvojom ponosi se Bosna

ti slomljenoj duši novu nadu budiš.

Lijepa k’o Helena kralja Menelaja

ili Penelopa hrabrog Odiseja

snazi i ljepoti tvojoj nema kraja

ljepota je tvoja poput orhideja.

Ko te jednom vidi odmah se zaljubi

u tebe i tvoju šarnu okolinu

kao moćni Hektor u prelijepu Rubi

I sve nježne duše koje ljubav traže

s jeseni će doći u tvoju dolinu

da sa tobom skupa svoju bol ublaže.

Višegrad, 2. novembar 2013.

PRED KIŠU

Pred kišu se tiho sakupe oblaci

olovno sivi i nekako prijeteći

ulicom pustom još nečiji koraci

htjeli bi žureći tu kišu izbjeći.

Sunčevi zraci još krišom proviruju

sa planine vjetar počinje da duva

a njegovi kraci svuda zaviruju

u naručju svome dragi dragu čuva.

Još poneka ptica u niskome letu

želi prije kiše stići do svog gnijezda

ova slika samo raduje poetu.

Kada sve se smiri i kad stane kiša

pa na vedrom nebu pojavi se zvijezda

ponovo će mačka da ganja svog miša.

Višegrad, 4. novembar 2013.

SNOVE TI NE DAM

Vratio sam ti sve, sve što si tražila

i starog Prevera sa posvetom tvojom

tvoja nježna pisma u koja si slila

ljubav obojenu ti ljepotom svojom.

I slike sam drage ja vratio tebi

za koje vjerujem da si ih spalila

ali nikada se odrekao ne bi'

najdražih mi vjeruj naših snova mila.

Možda i ti nekad razmišljaš o tome

kako sve je moglo drugačije biti

možda se u srcu osjećanja lome.

Na sve to sada drugačije gledam

ali ću i dalje stare snove sniti

ni po koju cijenu ja snove ti ne dam.

Višegrad, 5. novembar 2013.

TAKVO VRIJEME DOĐE

Drvo na osami kruške divljakuše

pune ploda nebu pruža rodne grane

dok kroz njenu krošnju sjeverac već puše

da ne trunu puste zrele neobrane.

Nema više djece da s jeseni dođu

i uz ciku, igru uz drvo se veru

u tužnome miru godine joj prođu

dok po neki lisac ulovi večeru.

Pa se pod njom skriven on ulovom sladi

a poslije se pruži malo da odrijema

a njemu baš godi ova šuma nijema.

Takvo vrijeme dođe šta tu da se radi

danas djeca vole auta i puške

a mi smo voljeli da beremo kruške.

Višegrad, 6. novembar 2013.

PRIJATELJI MOJI MENI NADU DAJU

Kada ljuta muka do grla mi dođe

i kad ne znam šta ću i kuda sa sobom

kad mi više slatko nije čak ni grožđe

a nikome ne dam da me pravi robom.

Ja se tada mojih prijatelja sjetim

što po bijelom svijetu sličnu muku muče

u mislima tada ja njima odletim

ili svome dedi dođe i unuče.

Pa tako probleme i njihove tvorce

ja pošaljem k vragu sa par sočnih riječi

smiješeći se dedi unuče me liječi.

Odagnam iz misli vladajuće ovce

prijatelji moji meni nadu daju

da će ljudstvo opet blistat u svom sjaju.

Višegrad, 9. novembar 2013.

PROZORI U NOĆI

Posebnu mi sjetu ili blagu tugu

izaziva slika moga divnog grada

sve dok nam svjetiljka pravi sjenku dugu

da mu opet dođem postoji mi nada.

E moj mili grade, rano moja ljuta

iskreno se nadam ljubav neće proći

u stanju sam gledat' slike po sto puta

naročito tvoje prozore u noći.

A kroz njih ka meni sa svjetlošću žutom

struje dobre misli mojih prijatelja

pa da se vidimo ista nam je želja.

I parče tišine ja sa svakim satom

u mislima grade provodim u tebi

sve sam tvoje snove poklonio sebi.

Višegrad, 10. novembar 2013.

KAD U ŽIVOT OPET DUŠA MI ZALUTA

U mistici noći i beskraju snova

jedna mi ideja još svemirom luta

dal će da se rodi drugačijeg kova

kad u život opet duša mi zaluta?

Da l ću biti isti i voljeti jesen

il će moja duša drugačije htjeti

možda ja ću tada proljećem zanesen

iste snove sniti i isto voljeti.

Il ću biti pauk koji mrežu plete

il će neba sud mi drugo odrediti

po kazni ću biti pingvinovo dijete.

A možda ću biti maslinova grana

ili vjetar što će suzu zalediti

il ću biti pjesma samo tebi znana.

Višegrad, 12. novembar 2013.

SVE ŠTO OKO VIDI NA TEBE ME SJEĆA

Već je suvo lišće stazu nam prekrilo

kroz šmarak iznad našeg malog grada

sjećam se kad si ga skupljala u krilo

davno biješe dok si bila sretna, mlada.

Sve što oko vidi na tebe me sjeća

i sve oko mene tvoje slike nudi

dok na tebe mislim u grud'ma mi sreća

tako srce čuvaš da mi ne poludi.

A ja smjerno čekam svršetak predstave

ove komedije što se život zove

pauci su svuda razili zastave.

Ne dam da me brine sudbina na dlanu

moje misli samo prema tebi plove

ipak se veselim svakom novom danu.

Višegrad, 15. novembar 2013.

ČUVARI USPOMENA

Najbolji čuvari mojih uspomena

što u sebi nose pregršt dragih snova

to su stare slike kao opomena

za važnost mi ovih duše pramenova.

Neke su već žute ili izblijedjele

urađene onim tonerom zelenim

načas mi se čini kao da bi htjele

da mi vrate radost i sve što poželim.

Gledaju me draga nasmijana lica

a njihov je smješak tanka zlatna žica

što nas veže poput naše modre kiše

Tako one bdiju kao moćne vile

u nezaboravu čuvaju i mile

duše prijatelja kojih nema više.

Višegrad, 16. novembar 2013.

MISLI MI SE NEŠTO POMUTIŠE

Da l' je suton ili zora sviće

misli mi se nešto pomutiše

da li jeste ako nije biće

mene moji snovi zaludiše.

Um razoren željan je rezona

da l' me voli ili me ne voli

na uzbunu zvone duše zvona

da l' će moći srce da odoli?

Kroz vječnost se zreo čovjek stara

da mu bude ljubavi i para

taman tol'ko koliko mu treba.

Al' po nekad on previše sniva

pa mu tada dobro i ne biva

tada voli i koricu hljeba.

Višegrad, 18. novembar 2013.

ŠAMAR

Šamare sam mnoge do sada primio

najviše ih radi dječ'jih nestašluka

kada bi mi koji ljutnju izmamio

kod jedne osobe iz moga komšiluka.

Tako i u školi, tada se to smjelo

nastavnik šamarom nestaška udari

kako sam stario više je boljelo

sad ih pamte samo stari spomenari.

Za šamare danas baš niko ne mari

kud god se okreneš pucaju šamari

najgori su oni posred moje duše.

Šamari tuge i razočarenja

u svoje drugare i njihova htijenja

najviše me boli kad mi snove sruše.

Višegrad, 20. novembar 2013.

PRAVA LJUBA

Zaljubljena jesi, to ti nije mana

i ti leptirići u tvome stomaku

pa taj smješak nježni maslinova grana

i misli o njemu pri svakom koraku.

Sve to dijete moje prirode je djelo

svuda se to zbiva otkada je svijeta

jer je u životu ljubav glavno jelo

uzima se često  umjesto dezerta.

Kad jedno za drugo osjeća i diše

to je nešto lijepo od ljubavi više

al' ne valja kad smo mi ljubavi siti.

Jer prava je ljuba kad predaješ sebe

i kad voliš onog koji voli tebe

nije prava kada splasnu apetiti.

Višegrad, 23. novembar 2013.

O KAKO JE LIJEPO KAD SE SRCEM VOLI

U grudvu ću snijega umotati snove

i utkati u nju naše plave zore

ugledaćeš maglu što se ljubav zove

kada se rasprši o tvoje prozore.

Poslaću ti dušo jata golubova

da gugutom svojim tebi jave nježno

da ću ti u veče ja poput lopova

ušunjat se k tebi dok je vrijeme snježno.

Zagrljeni ćemo, sve do zore rane

odmaštati naše sve buduće dane

o kako je lijepo kad se srcem voli.

Htijenjem ćemo dati da nam vrijeme stane

nećemo dirati brojne stare rane

uz pravu se ljubav sve lakše preboli.

Višegrad, 27. novembar 2013.

SUZE BOEMA

Poslednji boemi još lutaju svijetom

u kafanskoj tuzi plavičastog dima

tražeći ljubavi zaleđene sjetom

srca su im topla iako je zima.

Sve će tuge oni uzeti na sebe

i još će im smješak na kraj usne biti

a ja ću sa njima potražiti tebe

koliko te volim to ne mogu kriti.

Ti zvuci gitare i čaša sa pićem

prostruje kroz mene cijelim mojim bićem

jer ljepše od toga vjeruj dušo nema.

A kad zora pukne žarkog Sunca zraci

zgrabe nas za duše k'o polipa kraci

ništa teže nema od suza boema.

Višegrad, 28. novembar 2013.

BAŠ MI FALIŠ STARI

Iako pri kraju moga bitisanja

sa ranom na srcu što stalno krvari

uz mnoge padove i hrabra dizanja

užasno mi fališ, baš mi fališ stari.

Uvijek ti si znao bez imalo muke

riješit sve probleme lako i sa smješkom

sve si popravio što uzmeš u ruke

nikad nisi ništa radi sa greškom.

Za sve si tvrdio da su dobri ljudi

da im fali nada što će da ih budi

a da za probleme baš niko ne mari.

Radio si na tom da nemamo briga

da nam ljubav budu dom i dobra knjiga

i zbog svega toga baš mi fališ stari.

Višegrad, 29. novembar  2013.

STARCI

Pa nisi normalan, reče ona meni

kada joj predložih da ganjamo dugu

ne priliči, veli, sad starijoj ženi

da se kočoperi i juri po lugu.

Ne želi na bazen ima celulite

neće biti lijepo kostim joj je stari

kada joj dobace: „Jedi manje pite!“

neki će joj dripac tim dan da pokvari.

Ali oči njene jurnuše ka rijeci

kao kad se baka obraduje djeci

pa se zamagliše malo oke snene.

Na kratko se vrati u vrijeme mladosti

kad su iste oči s'jele od radosti

a onda se nježno priljubi uz mene.

Višegrad, 30. novembar 2013.

  

 

ODLAZI NAM RAJA

Ovaj ludi život, sve njegovo vrijeme

glup je od početka pa do samog kraja

svaka nepogoda zatekne nas nijeme

tužni posmatramo, odlazi nam  raja.

Kakvi smo mi ljudi kad je smrt normalna

o, zašto ne šutiš srce moje ludo

i suza bi moja bila sad banalna

zato postojasmo jer život je čudo.

Ni slapovi Krke, ni huk Nijagara

kao poslije kiše mutna mala bara

što u nama budi i radost i bijes.

Ne mogu objanit' ni zakon nebesa

što nam zlatnim klinom sudbinu uklesa

samo nadu nudeć i razdragani ples.

Višegrad, 2. decembar 2013.

ŠTA BIH JA BEZ SNOVA

Veoma je važno isplanirati dan

radeći po planu biće lakše mnogo

razdvojiti dobro realnosti i san

a to učiniti pažljivo i strogo.

Najviše problema ja imam sa snima

veoma mi mudro remete planove

primijetim ih onda kad nešto ne štima

pa prvo iz plana izbacujem snove.

To pažljivo radim da se ne naljute

pa da me zbog toga i snovi napuste

teško bih podnio napuštanja nova.

Kada čovjek živi na raskršću tuge

kada mora tako jer mu nema druge

na rampi ponora šta bi on bez snova?

Višegrad, 4. decembar 2013.

KADA OSTARIŠ

Znaj, kada ostariš, kada i to dođe

više ništa neće biti kao prije

kada odjednom i pozna mladost prođe

poneka se tajna u dnu srca skrije.

Dozvola je malo, zabrana sve više

ljekari ti vele, tvoga zdravlja radi

i kafa ti uvijek lijepo zamiriše

da je nekad pićeš ti živiš u nadi.

One duge šetnje sada su sve kraće

u sred ljeta nosiš ti dugačke gaće

i kičmu na silu ispravljenu držiš.

I kiša je za te prava nepogoda

unučad su tebi draga razonoda

sa njima se uvijek najradije družiš.

Višegrad, 6. decembar 2013.

ANDRIĆGRAD

Kroz kapiju prođoh a kao kroz vrijeme

od kamena sve je al diše i zbori

na Ivina pleća sručilo se breme

pa šapatom mramor živo nam romori

Voda sa fontane poručuje svima

što dođoše ovde sa svih strana svijeta

da života u nas i radosti ima

da će sreće biti dok živi planeta.

A na tronu Njegoš presvijetli vladika

Luča mikrokozma iz oka izbija

i svud naokolo stara romantika

Gdje prastare dvije rijeke se spajaju

raskošnom ljepotom Andrićgrad sad sija

svi stihovi svijeta ovde nam spavaju.

Višegrad, 6. decembar 2013.

SVE OVE GODINE

Sve ove godine ja živim u nadi

lažem samog sebe i o tome pišem

sve će biti kao kad smo bili mladi

o tome ću sniti dok mogu da dišem.

Cvrkutat će opet sa proljećem ptice

i ruže će vratit tad mirise svoje

ljudima će sjati razdragano lice

neće biti onih što nam sudbu kroje.

Ja znam to su samo moji pusti snovi

da su male šanse to da se ponovi

da orači sreće zaoru ledine.

Ali dok se nada čovjek ljepše živi

za sudbinu svoju nikoga ne krivi

ja o tome maštam sve ove godine.

Višegrad, 9. decembar 2013.

TOPLI DOM

Da je sreće sad bi u mom toplom domu

skupilo se društvo kraj našeg kamina

razdragani srećom slušali bi Tomu

dok miriše veče sa ukusom vina.

A u nama plamte raznobojne svijeće

i griju nam duše fleševima noći

do zore ni jedna ugasit se neće

prepune ljepote, ljubavi i moći.

Ti talasi mora što ih nudi kosa

pjenušavo sive hridi Primoštena

k'o da i sad trčiš presretna i bosa.

Sad je sasvim drugo, suza pogled muti

sjećanja su mnoga tužna zapuštena

ništa oko mene na dobro ne sluti.

Višegrad, 9. decembar 2013.

TREŠNJE KAO NAUŠNICE

Još i kao djeca mi smo bliski bili

sestrom sam te zvao a ti mene bratom

skoro iste snove mi smo često snili

ali sudba nam je jahala za vratom.

Još i sad se sjetim tvog veselog smijeha

i za uhom tvoje trešnje naušnice

odrasla si brzo, bez najmanjeg grijeha

ja ti vidjeh samo suze radosnice.

I sada se sele tebe sjetim rado

u snove mi uđe tvoje lice mlado

mada sad si baba a i ja sam deda

Na dva kraja svijeta različita mi smo

vežu nas još snovi i poneko pismo

o tome mi priča moja brada sijeda.

Višegrad, 10. decembar 2013.

ŽIVOT KROZ MENE PROLIJEĆE

Ni u čemu nikad nisam bio prvi

davno prije mene izumiše vrijeme

bio sam primalac, ne davalac krvi

još šetam okolo sa naramkom treme.

Uvijek sam ovakav, ni ružan a ni lijep

niti poznat ali baš ni anonimus

i za mnoge stvari kod očiju slijep

već u ljeto pričam šta je bilo zimus.

I tako mi život kroz mene prolijeće

ni jedne me neće mimoić' nedaće

ali ja se dalje bezpoštedno borim.

Ponekad me maznu i časovi tuge

otimam se, moram, jer mi nema druge

pa kroz svoje rime ja buncam i gorim.

Višegra, 11. decembar 2013.

LAHOR TVOJE LICE LJUBI I MILUJE

Voljela si dugo kraj prozora biti

mjesečina i ti i četka u kosi

spavačica nije mnogo mogla skriti

argentinski tango vruću želju nosi.

Lahor tvoje lice ljubi i miluje

poželjeh na kratko da se mijenjam sa njim

da on bude pjesnik glupi što luduje

a ja lahor sretni što ima te sasvim.

Tvoji prsti dugi što kroz kosu mile

prozirni ogrtač sav od bijele svile

krv kroz mene krenu k'o proljetna rijeka.

Kad krenu ka meni tvoja noga mala

visoka i gorda ti si dobro znala

da imaš u meni roba ne čovjeka.

Višegrad, 12. decembar 2013.

NEKO NOVO SUTRA

Osvanuće jednom jutro maglovito

koje ni po čemu neće biti isto

kao što do sada vrlo slikovito

lažnu nadu nudi da nam je sve čisto.

Zasviraće harfe i trubači Guče

najaviće sretni neko novo sutra

i bolje i ljepše nego sva nam juče

i pjesmom će ptice pozdravljati jutra.

Čovjek će se ovaj znaj čovjekom zvati

i sve će opet on imati i znati

moći će da radi a i da putuje

Samo kada razum napokon pobjedi

i kad čovjek shvati koliko on vrijedi

i on neće nikom više da robuje.

Višegrad, 13. decembar 2013.

RUKE MOJE BAKE

Drhtave a tople ruke moje bake

kao da u sebi sto vjekova nose

smežurane ipak i brze i lake

sa životom njenim one se ponose.

Nije bilo davno te su ruke mile

odgojile mnoge unučiće svoje

al umorne više tužno su se svile

da čuvaju mene kraj postelje moje.

Od tog je trenutka prošlo vijeka pola

a sjećanje na njih svježe je do bola

ruke bake mile anđele miluju.

U trenutku kada ne znam šta i kako

i kada mi duši mojoj nije lako

ruke moje bake sa mnom odboluju.

Višegrad, 14. decembar 2013.

K'O SUDAR PLANETA

Ljubav nam je bila k'o sudar planeta

trajala je kratko vrela i žestoka

kao da smo bili na dva kraja svijeta

pa jurnusmo poput planinskog potoka.

Ti tiha i smjerna a ja k'o kometa

ne smeta ti što sam mangup i pijanac

bilo ih je mnogo kojima to smeta

ali ljudskih duša ti si pravi znalac.

Ti znala si mudro taktički polako

da uz smješak mene preobratiš lako

postao sam drugi čovjek preko noći.

Kao što si došla tako si otšla

ja se s tugom vratih u vremena prošla

da budem taj drugi, vjeruj, neće moći.

Višegrad, 17. decembar 2013.

LORETA

Predivna je žena bila ta Loreta

sjajna je harizma ka sreći vodila

lutala je maštom s kraja na kraj svijeta

Mjesečevom stazom hrabro je hodila.

Neka joj je tuga spavala u oku

sa prelijepim smješkom pažljivo je krila

tu ranu na duši dovoljno duboku

da je za nas uvijek nedostižna bila.

Voljela je snažno, voljena je bila

kao da je sve to o čemu je snila

znao sam da njena duša ipak strada.

Njena bujna mašta sva u okovima

ne može da teče svojim tokovima

zbog tog je morala otići iz grada.

Višegrad, 18. decembar 2013.

NI PRAZNICI NISU LIJEPI KAO PRIJE

Ne znam kako kod vas al kod mene bome

ni praznici nisu lijepi kao prije

nema one sreće kad u domu svome

prijatelje primiš pjeva se i smije.

Ali kako kome pomisliće neko

na svu sreću nismo svi jednaki sada

moj ludi živote ti nemirna rijeko

pa ne mogu skupa sjećanja i nada.

Uspomene su ti u očima trunje

a budućnost oštro trnovito žbunje

pa ti gledaj sada kud i kako hodiš.

Najbolje bi bilo onaj koji može

sačekati malo kocke da se slože

pa krenuti dalje k'o kad morem brodiš.

Višegrad, 19. decembar 2013.

NE VJERUJEM VIŠE NI GODINI NOVOJ

Ne vjerujem više ni godini novoj

lažnim osmjesima, čestitkama raznim

bebama se mijenja ukakani povoj

već godina mnogo svoju dušu praznim.

Lista prijatelja, onih vrijednih pažnje

neprirodno brzo postaje sve manja

pa i zagrljaji zbog male potražnje

nekako su mlaki kao hladna banja.

Još samo u oku prijatelja draga

pronaći ćeš malo iskrenosti traga

i biće ti milo, uljepšaće ti dan.

Lijepo je saznanje da si nekom neko

da te ni zbog čega ne gleda poprijeko

pomislićeš da je ostvario se san.

Višegrad, 20. decembar 2013.

KOŠAVA

Kad košava duva tad fišeke pravi

od malih i lijepih snježnih pahuljica

zatim ko krešendo jača se pojavi

pa i oštro šiba već smrznuta lica.

Umije ona i nježnija da bude

kada je njen mali i tiši okrajak

pa samo pojavom opominje ljude

kao kad u rijeci vir uhvati kajak.

Ali jedna druga košava me muči

na nju se čovjek teško i nauči

to je jako gadna košava u duši.

Kad razočarenje u sve živo dođe

pa ne može crna nikako da prođe

nego krši, lomi i snove poruši.

Višegrad, 21. decembar 2013.

NEKA NAM JE SRETNA TA GODINA NOVA.

U vrijeme kad ljudi ničem se ne dive

kad još samo žele ostvarenje snova

i sa malo nade u srcima žive

neka nam je sretna ta godina nova.

Sjećanje na staro vrijeme blagostanja

zamjenimo maštom drugačijeg kova

dopustimo duši da život odsanja

neka nam je sretna ta godina nova.

Napravimo sami nova radna mjesta

nikog ne čekajmo i krenimo smjesta

osjetimo malo prirodnoga zova

Tako će nam opet naša mašta bujna

staviti u ruku čašu vina rujna

neka nam je sretna ta godina nova.

Višegrad, 22. decembar 2013.

BESKUĆNIK

Šćućuren kraj zida sa tugom u duši

zaleđenom suzom u oku beskrajnom

mramorna ga knedla u grlu još guši

u kangar kaputu davno ostarjelom.

Srušeni su za njim svi mostovi nade

iz kontejnera se povremeno hrani

gledajući kada smećari ne rade

taj mu obrok niko neće da zabrani.

I dok vrijeme tako prolazi kroz njega

sa milinom nekom on se sjeća svega

kad je bilo časno čovjekom se zvati.

Tako u tišini dok mu tijelo zebe

u mislima svojim kune samog sebe

što hrabrosti nema da si muku skrati.

Višegrad, 25. decembar 2013.

NEBO

Kada smo tužni, kada smo sretni,

zabrinuti kad smo u nebo gledamo

zaljubljeni kad smo i pomalo sjetni

rado svoje želje mi nebu predamo.

A ono nas gleda nekad zadovoljno

a ponekad ljuto, pa grmi i sijeva

a kada mu damo ljubavi dovoljno

ono u proljeće sa pticama pjeva.

Ali moje nebo večeras je ružno

nema mjesečine pa je jako tužno

da li će mu moćni sad vjetar dati spas

Bilo bi mi žao da ostane tako

kad ljubavi skupi nebo će to lako

pa će ono biti sretno i za nas.

Višegrad, 26. decembar 2013.

OBLAK SREĆE

Svako ima mali oblak svoje sreće

što za njega lije povremeno kiše

u ranjenoj duši on zalijeva cvijeće

pa mirisom ono za njeg' pjesme piše.

A moj vam je oblak jedno plavo oko

plave su i kiše koje on mi nosi

meni tugu stvara u duši duboko

pa se moje oko nekada zarosi.

A kiše su nekad nježne mi i blage

radosnice suze duše moje drage

kojima ne mogu ni ja da odolim.

Sve dok tako jeste dok mi želju mije

sve dok mi se srećna i očima smije

znam da opet živim i ponovo volim.

Višegrad, 1. januar 2014.

DRUGARU

Budi mi radostan i zdrav dragi druže

neka mi te muze čine nadahnutim

mašta i ljubavi da te uvijek služe

nemoj da te iko pravi zabrinutim.

A neka ti sada i godina Nova

pa sve dok se naša planeta okreće

donosi radosti, ostvarenje snova,

uvijek da si, druže, na izvoru sreće!

A kada ti sjena preko oka pređe

i muka ti neka skupi tvoje vjeđe

Udahni duboko u dušu zaviri.

Pronaći ćeš tamo ti probleme svoje

pusti neka srce razriješi ih tvoje

nestaće u trenu svi tvoji nemiri.

Višegrad, 3. jamuar 2014.

NAKON VIJEKA POLA

Sretoh malu Anju na početku zime

skoro sve je lišće opalo sa grana

već na vlažnom krovu odžaci se dime

i nebom preleti još po neka vrana.

Šubara joj bijela pokrivala čelo

a dva plava oka k'o sleđene suze

mazila se nježno i voljela vrelo

sve dok mi je naglo vrijeme ne oduze.

Nedavno je sretoh nakon vijeka pola

mada ostarjela lijepa je do bola

poznala me prva veli po mom smješku

Kako život čudne priče lako stvara

i život je pisac sa najviše dara

samo on i može da ispravi grešku.

Višegrad, 5. jan. 2014.

SVE SU ONE ZONE

Nešto ću ti sine sada važno reći

još kroz mene zvona mladosti mi zvone

djevojka se svaka nada svojoj sreći

ali kada vole, sve su one Zone.

Kad djevojče voli ljubav joj u oči

stavi svjetle bube da zrače i mame

pa momcima volju pusti ili koči

sa dušom se oči ne raduju same.

Pa i kada vole, vole t'jelom c'jelim

vole srcem, dušom, svojim licem b'jelim

one su ti, sine, ljubavi ikone.

Jer kad vole one golubove hrane

i ljepotom svojom svoju ljubav brane

za pametnog momka sve su one Zone.

Višegrad, 6. januar 2014.

MAGLA

Lagano se diže plavičasta magla

i čežnjivi pogled sad još dalje seže

godi mome oku ta promjena nagla

a iz moje duše i tuge već bježe.

Nemam neki razlog da postanem sretan

to mi mašta bira šta joj srcu drago

ni duša ne želi da sam stalno sjetan

u misli mi vraća najvrijednije blago.

A blago su meni unučići moji

ljepši život uz njih sudbina mi kroji

radovanja, igre i još mnogo toga.

Unuk će u školu već ove jeseni

unuka će češće dolaziti meni,

opravdan je razlog moga postojanja.

Višegrad, 10. januar 2014,

SJETI ME SE

Sjeti me se dušo kad se laste vrate

i proljeće cvjetno išara nam polja

tu nekada mi smo provodili sate

ja te mazih mila koliko mi volja.

A kada te slike u misli si vratiš

pusti malu suzu da niz obraz klizne

ne bih htio draga da zbog mene patiš

lahoru dopusti da ti nosić lizne.

Kada se to desi ti ćeš odmah znati

da te moja duša i čuva i prati

hrabro dalje idi nemoj da se bojiš.

Za mene ne brini vječno će me biti

vezaće nas čvrsto tanke zlatne niti

ti sigurna bićeš sve dok mi postojiš.

Višegrad, 11. januar 2014.

KAD SANJAŠ DA SANJAŠ

Iz magle što moje stare oči muti

iskočiše prvo jezero sa molom

malo zlatno šiblje koje život sluti

i dijete tužno sa pletenim šalom.

I sve kao da je bilo dio mene

nekad jako davno  il su možda snovi

davno odsanjani  il su samo sjene

pjesnika koji u nezaborav plovi.

Čudni su to snovi kad sanjaš da sanjaš

i kad u tim snima samog sebe ganjaš

pa se na tren čini da ćeš poluditi.

Ili kad uz vjetar bezglasno galamiš

nevidljive ale posvuda tamaniš

pa si sretan kad se možeš probuditi.

Višegrad, 16. januar 2014.

U LJUBAVI JE MOĆ

Pa zar smijem ja pjevati o ljubavi

kad toliko dugo ja ljubavi nemam

na ljubav me samo sjećanje zabavi

kao i sve živo ja ljubavi trebam.

Ljubav je dinama koja struju daje

u sve pore svijeta u damare bića

od te lude struje oči nam zasjaje

i pijani mi smo bez i kapi pića.

Kada čovjek voli i kada je voljen

on ne pita da l' je ručak mu posoljen

umiljat je poput malenog zečića

U ljubavi je moć u njoj je i snaga

bez ljubavi sve će otići do vraga

ta nam ljubav pravi od starca mladića.

Višegrad, 18. januar 2014.

EHEJ, VJETRE LUDI

Ehej, vjetre ludi, lolo moja stara

zalelujaj kosu djevojci na brijegu

zadrži joj smješak ja ne žalim dara

k’o grudva je meda na bijelom snijegu.

Baci joj u lice pregršt pahuljica

neka skupi vjeđe pa nek se nasmije

pa će da se strese kao rana ptica

što ptičima žuri da ih tijelom grije.

A uveče kad se skupi kraj kamina

znaće kako lijepa može biti zima

pomalo radosna i pomalo sjetna.

U prelijepom miksu radosti i suza

kad joj na pod sklizne ružičasta bluza

znaće da je vrijeme da bude i sretna.

Višegrad, 18. januar 2014.

DOK NE ZAPJEVA ŠEVA

Jedno drugo griju sklupčani u grupi

životare tako taj svoj život pseći

jer ni psi vam nisu kao ljudi glupi

složno trpe studen nadajuć' se sreći.

Dok im tijela drhte oni smjerno ćute

uplašeni gladni niotkuda nade

osluškuju nijemo kao da zov slute

da im ljudska ruka komad hljeba dade.

Smilujte se ljudi podarite im spas

tako ćete čuti svoje duše glas

jer čovjek bez duše je nebo bez zvijezda.

Dođe mi da i ja zagrlim se s njima

pomognem im tako dok ne prođe zima

pa dok ne zapjeva ševa iz svog gnijezda.

Višegrad, 21. januar 2014.

SMRZLE SU SE DUŠE

Smrzle su se duše k'o pupoljak ruže

prijatelja nekih i dobrih i znanih

čemu onda više sjećanja nam služe

kad je malo onih k'o nekad odanih?

Neki virus gadan poharao one

što su duhom uvijek nestabilni bili

pa sad oni duše na pobunu zvone

da se kane dobra u stranke se skrili.

Zaboraviše ini drugarstvo i slogu

pa sad sebi grabe sve koliko mogu

za druge ih više niti briga nije.

Al' ničija nije gorila do zore

Jednom će da prođu ove noćne more

na kraju se čovjek i najslađe smije.

Višegrad, 23. januar 2014.

SNJEŽNA JE NOĆ

Ove snježne noći sjete mi i tuge

i dok studen tiho uvlači se svugdje

ja moram da maštam jer mi nema druge

jer prispio nisam ja već više nigdje.

Dok gledam kroz prozor u predivni beskraj

negdje iz daljine svjetlost žmirka žuta

porodice sretne to svjetli topli raj

a ka sreći više meni nema puta.

Odmaštao sve sam predjele i ljude

više nema tema da mi snove bude

dal' je došlo vrijeme pa da  moram poći?

A kad stvarno krenem putem savršenim

kad moj rok na svijetu bude završenim

neka se to desi jedne snježne noći.

Višegrad, 28. januar 2014.

PORUKA NA PIJESKU

           (za S. i M.)  

Kad se dvoje ljudi iz mladosti voli

iz dubine duše i punoga srca

kada jedno pati to drugoga boli

jedno drugom uvijek pod rebrima kuca.

Moć ljubavi ima i svemirsku snagu

u njihovoj duši uvijek je proljeće

kada jedno krene, drugo je na pragu

pa i život kroz njih lagano prolijeće.

Od starosti oni daleko su jako

ljubav im životne sate usporava

na pijesku su i to urezali lako

Amorovog srca još se čuju zvona

da se vječno vole život odobrava

poruka na pijesku to im kaže ona.

Višegrad, 4. februar 2014.

„NEĆE SVE ŠTO SAM JA UMRIJETI!“

(ovu divnu rečenicu dugujem Đorđu Vajfertu)

I kad nakon mene par godine minu

pa te nešto lijepo na mene podsjeti

znam da ti ćeš tada spoznati istinu

da ipak neće sve što sam ja umrijeti.

Ja pretvoriću se u milion slova

u misli u boje svuda će me biti

kao paučina ispod starog krova

u smijehu dijeteta sa kišom ću liti.

Biću raskrsnica snova nam i jave

mjesečina snena ili magle plave

Mene biće svuda ko me bude htio

Samo će po neko u toj ludoj sreći

slušati pažljivo šta ću tada reći:

„Evo sada jesam a nekad sam bio!“

Višegrad, 11. februar 2014.

ZA PJESMU JE VRIJEME

Kada misliš sve su potrošene teme

da ti glupa starost sva čula zatvara

ti ćeš znati tada za pjesmu je vrijeme

i da pjesnik mora dok diše da stvara.

Tad u dušu pustiš zvuke modre kiše

i preslatki miris dunje sa ormana

a tebi se ljubi sve više i više

i pio bi kišu ti sa njenog dlana.

I kad misliš svi su odmaštani snovi

kroz misli se tada zakotrlja novi

svako svog života nosi teško breme

U tom času ti i ne misliš na sate

zapisuješ misli što te stalno prate

i šapućeš tiho za pjesmu je vrijeme.

Višegrad, 11. februar 2014.

 

FOTKA

Oduvijek je čovjek stremio ka tome

da bar kratko samo zaustavi vrijeme

služio se svačim u naumu svome

ali su mu želje ostajale nijeme.

Ipak uspio je još prije dva vijeka

uporan je čovjek u tim namjerama

na slikama inim stala je i rijeka

a sve se to može malim kamerama.

Fotografi mnogi idu širom svijeta

jer za dobrom fotkom ništa im ne smeta

u stanju su oni stići do Mjeseca.

Neka čudna ljubav njima duše grije

i zato im sretnim ništa teško nije

a oni su u tome spretniji od zeca.

Višegrad, 15. februar 2014.

SJENKE POSTATI

Lijepo mi je bilo dio tebe biti

u vremenu bajnom mladost što se zvaše

žao mi je ali ne mogu to skriti

sada sve je tuđe, nekad biješe naše.

O danima ovim zboraše i Andrić

pominjaše ove domaće fukare

moramo se snaći kao ptica carić

i gledati kako da nas zanemare.

Zaboravit' lijepa slobodarska jutra

misliti na ono kako ćemo sutra

u ludilu ovom biti i opstati.

Mi možemo dušo zamisliti samo

da nismo ovde nego opet tamo

skrićemo se negdje i sjenke postati.

Višegrad, 15. februar 2014.

TUŽAN JE DO BOLI

U podrumu neke napuštene kuće

bez vode i struje duva na sve strane

gdje im ni sred ljeta vjeruj nije vruće

još im nisu mogli disat' da zabrane.

Zaposlenja nema a šest gladnih usta

ne žale se trpe nikom nije lako

da je komad mesa ah ta želja pusta

da svaki dan jede pravo ima svako

Otac mjesec dana skuplja staro gvožđe

za brašno i ulje a za djecu grožđe

najveća mu želja da su zdravi siti

Ispružena ruka ne prosi već moli

i taj prizor vjeruj tužan je do boli

ako danas nema ma sutra biti.

Višegrad, 16. februar 2014.

PUNU ČAŠU ČEMERA I MEDA

Svačija me tuga sneveseli

odbolujem s njima sve samoće

sam i sama kada bi se sreli

ta bi ljubav bila rajsko voće.

Ne pjevaju sve pjevice ptice

tužni klovn razveseli ljudi

glumac srećno pokazuje lice

a život nam k'o sudija sudi.

Ima negdje neko plavo oko

što prodire u dušu duboko

da bi tamo napravilo reda.

U kom srcu uvijek je zima

stalno spremnu taj mora da ima

punu čašu čemera i meda.

Višegrad, 19. februar 2014.

ZAMAGLJENE USPOMENE

Zamagljene uspomene

kao da nam kiša pada

u prozore polomljene

svaka kap je jedna nada.

Sve što duže vrijeme teče

sve su blijeđe stare slike

nedavno mi čovjek reče:

Nikad više te prilike.

Sa tom maglom ja se borim

dok u borbi ne sagorim

životom ću da ih branim.

Sa slikama blijedim i ja

spas mi daje poezija

kao one i ja starim.

Višegrad, 19. februar 2014.

DJETINJSTVO

Djetinjstvo mi biješe teško puno bola

u bolnici dani dugi sporo teku

dok djeca igraju lopte na dva gola

kroz bolnički prozor ja posmatram rijeku.

Nakon toga dugo imadoh problema

kretanje mi teško, proteza do kuka

ali vedra duha ničeg lošeg nema

i biti invalid nije stvarna bruka.

Rekoh samom sebi da kompleksa nemam

da za bolji život moram da se spremam

ako želim stihom ja da budem neko.

I evo izdržah više od po vijeka

u sjećanja često vrati mi se rijeka

ipak od djetinjstva nisam predaleko.

Višegrad, 24. februar 2014.

GDJE JESEN UMIRE

Dobih jednu sliku gdje jesen umire

i gdje suvo lišće nečujno uzdiše

osjetih u oku da suza navire

zamislih da tužno tako i miriše.

Uđoh si u misli da tugi nađem trag

i shvatih da ja sam tom slikom ponesen

mislima se vratih na moje kuće prag

vidjeh da je slika mog života jesen.

I tada bi mi lijepo u duši milina

kao da u meni svira violina

pa mi se u uglu usne osmjeh ote

Ali u sred svega jedna ruža ljetna

da i jesen ipak može biti sretna

i pomislih sjetan: hvala ti živote.

Višegrad, 27. februar 2014.

ŽENA JE SPASENJE

Najveći stvaralac na svijetu je žena

jer kao što polju život daje rijeka

savršeno moćna i snaga je njena

pa jedina može stvoriti čovjeka.

Dragocijeno biće ona je to meni

ta se veličina sa nebesa slila

čaroliju moćnu poklonila ženi

svaka nam je žena dobrotvorna vila

Ako ništa drugo to je pažnje vrijedno

žena neka rodi svaka bar po jedno

opravdaće što je bila na svijetu

žena je spasenje sa tim ja se slažem

volite je ljudi pa da opet kažem

vidjećete ljubav će spasit planetu.

Višegrad, 8. mart 2014.

MAGIJA

Kad zatvorim oči vidim mnogo više

čak i nesigurni drhtaj malog sloga

što bi da pobjegne pjesniku dok piše

kao ružne slike iz sjećanja moga

Bez dodira mogu čak i na daljinu

izmamiti mali i smješak vam sjetni

samo pustim da se moje misli vinu

noseći vam želje da budete sretni

S tom magijom mogu uvijek bilo kada

javiti vam mili da postoji nada

da sreća zasija u našem sokaku

Da ne treba ništa više da vas plaši

zasviraće opet stari tamburaši

prateći me kroz noć na svakom koraku.

Višegrad, 14. mart 2014.

ZID

E, napokon evo stigoh i do zida

vele nema dalje na kraju si puta

dobro ali to mi baš živce ne kida

i neće mi doći ta žuta minuta .

Odživjeću ovo sa maštom popola

odmaštaću opet lijepe slike neke

u starosti jutra lijepa su do bola

mirnoća me zlatna prožima sa rijeke.

Pisaću po malo više vani biti

jer može se lijepo i u šetnji sniti

naročito kad su lijepe tople noći.

I ništa mi neće remetiti mira

k'o da negdje neko nešto tiho svira

jer prolazno je sve pa i ja ću proći.

Višegrad, 16. mart 2014.

ČAROBNI SUTON

Kad sunce lagano klizne niz oblake

i čarobni suton crvenilom neba

podari svakome za san šta mu traba

pa šapatom lišća on broji korake.

Proljetni lahor se spusti na livadu

milujući vlati nabujale trave

a onda odjednom bez potrebe prave

vine se do neba ka oblaka stadu.

Ponekad sa neba graknu kao tuga

selice nam ptice dok putuju s juga

konaka će svoga uskoro pronaći.

U tišini noći k’o da note bira

zasviraće samo Mjesečeva lita

na kraju sutona i Sunce će zaći.

Višegrad, 24. mart 2014.

ZAŽUBORE RIJEKE

Dođu meni tako dugi sati ćutnje

i kada poželim da sam hrid na vjetru

mozgom mi se vrte neke crne slutnje

ionako sve mi ide sad na jetru.

Nisam čangrizalo naravi sam fine

i mogu da trpim ja tipove razne

al' ne mogu onog što laže čim zine

i što voli duge razgovore prazne.

Zato se po nekad ja sklonim od svega

u dnu svoje duše van ledenog brijega

pa mi godi srcu ta duše silina.

Zažubore rijeke iz mladosti moje

stišaju se vjetri što sudbinu kroje

pa u toj tišini živit je milina.

Višegrad, 26. mart 2014.

O, OGNJI NEBESKI

O, ognji nebeski, pa šta čekate još

zašto svojom silom ne zgromite ale

zar želite da nam baš sve ode za groš

još nam samo i ta poniženja fale.

Ako ne na Zemlji bar na nebu ima

pravde podjednake za sve što se rodi

i žeđ nam za slogom grudi sad nadima

da koraci naši hrle ka slobodi.

Zato ognji moćni ne čekajte više

bez vaše pomoći crno nam se piše

vi ste nam spasenje jedino na svijetu.

Udrite žestoko najjače do sada

neka svaka neman zauvijek nastrada

pa ćete nam opet spasiti planetu!

Višegrad, 3. april 2014.

DAVNO ODMAŠTANO

Uspomene davne ključaju u duši

grmljavine htijenja zavapiše snažno

u pepeljari se čik još uvijek puši

izgleda da više ništa nije važno.

Ali lijepi snovi ne daju nam mira

jedna stara pjesma što kroz prozor stiže

ispuni mi dušu buketom nemira

pa je sretno vrijeme meni puno bliže.

Veselo se društvo oko stola tiska

oko mene lica sve draga i bliska

a vino se crno bokalima pije

I dok budan sanjam davno odsanjano

i ponovo maštam davno odmaštano

ja kroz prozor vidim modra kiša lije.

Višegrad, 5. april 2014.

KAO TREPTAJ OKA

Čitav život prođe kao treptaj oka

sličan brzom, lakom lastavice letu

pa između tanga i klasičnog roka

il' između zime i toploga ljeta.

Moja podsvjest sama uspomene bira

čuva one lijepe, potiskuje ružne

zato i sad valjda kada neko svira

uvijek biram pjesme one malo tužne.

I dobro da tako sve je uređeno

pjesma čini da je srce podmlađeno

a da može opet pjevati s milinom

Sa problemima se u koštac hvatamo

da nam nema druge odavno shvatamo

i idemo dalje, naprijed svom silinom.

Višegrad, 12. april 2014.

RANA STAROST

Kad ti rana starost pokuca na vrata

uznemiren malo ti ćeš nesigurno

poželjet da skočiš sa najvećeg sprata

al ćeš brzo misli odbacit odurno.

Pitaćeš se potom šta te sada čeka

koliko će starost donijeti ti boli

venama će teči zaleđena rijeka

bez planova, želja biće život goli.

Vrlo brzo zatim kad se malo središ

i svoj novi život malo preurediš

uvidjećeš lako da i nije loše

Pa ćeš pustit mašti da kroz vrijeme lunja

umorna će glava uz te-ve da kunja

s pajtašima jutrom u kafansko ćoše.

Višegrad, 19. april 2014.

OPET ĆE SE LJUDI SRETNI RADOVATI

Pred zoru se nježno i najljepše sanja

ulični perači ulice nam peru

pa pred zoru mnoga mijenjaju se stanja

zaljubljeni pjesnik tad ne gubi vjeru.

On zna da će opet u nekom životu

mirisati zumbul sa dlanova njenih

opet će svirači zasvirati notu

i da braće sreću iz očiju snenih.

Opet će se ljudi sretni radovati

i opet će sreću dragoj darivati

dok živjela bude ova nam planeta

Fabričke sirene narod će da bude

đaci će nam htjeti više da se trude

širiće se sreća s kraja na kraj svijeta.

Višegrad, 24. april 2014.

 

PRVOMAJSKA BUDNICA

Jutro ozareno sa radošću pjeva

i rana budnica u maršu svečanom

kao šlag na tortu iz srca se slijeva

i sreća i ponos u času vjenčanom.

Crveni karanfil u košulje džepu

maše u pozdrave pticama u letu

ponosno slaveći slobodu prelijepu

proljeće se evo već raduje ljetu.

Djeca sa orkestrom drže žustar korak

sa cvijetnih balkona mašu ljudi sretni

život im predugo bijaše i gorak

Već na dobro lako naviknu se ljudi

i predugo život bijaše im sjetni.

najbitnije jeste, nada im se budi.

Višegrad, 30. april 2014. 

IDI SADA

Otkuda ti pravo da kroz mene gledaš

na Vlašić planine proljetne snjegove

ne tražim od tebe da se meni predaš

ne pominji više ti snove njegove.

Pa šta ako jesam jako ljubomoran

to je pravo svakog koji ludo voli

ali sam od njega već jako umoran

znam da ljubav mora pomalo da boli.

Zato idi sada ja ne mogu više

pusti ludog starca da slobodno diše

i da misli svoje usmjeri ka vodi.

Ako ljubav sama nije vjesnik sreće

na silu je nikada darivati neće

ni pjesniku ovom koji nebom hodi.

Višegrad, 3. maj 2014.

NE DOPUSTI

Ne dopusti nikad dušo moja draga

da kroz tebe vjetri rastjeruju snove

da zle misli dođu blizu tvoga praga

pusti da ti morem maštanja zaplove.

Jer snovi su srećo tvojoj duši nježnoj

hrana i dinama što vulkane budi

i čarobno zvonu što u noći snježnoj

tebe pravi srećnom dok cio svijet ludi.

Pusti da ti kao Neptunovoj kćeri

dok se s vjetrom bore stari remorkeri

pokidaju bluzu razbaruše kose

Nek ti rana rosa tad umije lice

i neka zaiskre oči radosnice

kada dođu dušo da tebe isprose.

Višegrad, 6. maj 2014.

ŠAPAT VJETRA

Kada kroz naš brezik šapat vjetra krene

pa se poput brze ptice lastavice

strmoglavo spusti niz orlove stijene

znaćeš došlo vrijeme za tvoje mušice.

Stvarno neobičnih imala si dana

s početkom jeseni ili pred kraj zime

sasvim iznenada nakvasi mi lice

ta suzica tvoja i mlaka i slana.

Niko osim tebe tako znao nije

pa da u sred plača počne da se smije

čitav svemir skupiš sve u dva-tri metra.

Zatim su te tuge obhrvati znale

tu pomogle nisu čak ni moje šale

plakala si tiho kao šapat vjetra.

Višegrad, 13. maj 2014.

SMIRAJ ŽIVOTA

Samo k'o kroz maglu dimenzije pete

nazrijeh tvoje ruke ispred moga lica

hrleć prema meni misterijom prijete

i čuo sam krike umirućih ptica.

Ne vidjeh ti lice ali znadoh ti si

jer samo ti možeš tako nježna biti

grlila si nježno, govorila nisi

nikad osjećanja nisi znala kriti.

Zatim bijela svjetlost zaslijepi mi oči

Znači gotovo je, najzad moram poći

kako smjerno srce  neminovnost sluša.

Kad otvoriš oči ti u jutra vedra

od miline neke drhtat će ti njedra

to se nebom plavi moja nježna duša.

Višegrad, 19. maj 2014.

SAD SAM SAMO SJENKA

Sad sam samo sjenka nečeg što sam bio

al kroz moje vene iste vatre plamte

i dalje ja smijem ono što sam smio

al ljepotu toga samo oči pamte.

Iz dana sam u dan nogama sve teži

i nema vedrine a srce mi drhti

sjećanje na mladost sve mi češće bježi

dalje od rođenja sve sam bliže smrt.

Ali dok mi sudnji taj časak ne dođe

i predugi život napokon ne prođe

posvetiću vrijeme svojoj unučadi.

Šetaću sa njima  pričati im bajke

odmjenit im malo očeve i majke

radio sam dosta nek sad drugi radi.

Višegrad, 6. jun 2014.

VOLJELA JE SAŠKA

Voljela je Saška kada kiša lije

gledam je dok kisne sakriven na tremu

od dragosti drhti, od sreće se smije

umjela je ona radovat se svemu.

Voljela je Saška mnogo drugih stvari

paradu za praznik i muziku marša

i šećerna vata i stari vašari

i na žurki kada zavrti se flaša.

Voljela je mnoge samo mene nije

svoje male tajne od mene ne krije

a prelijepi smješak prosipa planetom

Raduje se i sad negdje na kraj svijeta

dugom morskom plažom bezbrižno se šeta

zajedno sa mužem i svojim djetetom.

Višegrad, 17. jun 2014.

LEPTIRICA PLAVA

Ko da si usnula pod višnjom na travi

čemerne cvjetove plavoga kačuna

na rever sakoa tulipane stavi

ne boj se neće ti spast sa glave kruna.

I još nešto dušo kad se tako kitiš

ljepljivom imelom ti namaži lice

protiv uroka ćeš tako da se štitiš

a miris imele privuči će ptice.

Odaberi jednu malu toplu žunu

vilenjaci neće zbog tog da te kunu

I za sva vremena otići će slava

A ja ću na straži ščučuren kraj plota

umoran čekati nije me sramota

da na prst mi sleti leptirica plava.

Višegrad, 18.6.2014.

MOJ SE ŽIVOT JOŠ VRTI U KRUGU

Sumorno je veče ko da je pred zimu

pa proljeće tužno moju dušu snima

al bećarac tihi odsviran na primu

pozitivnog bome uticaja ima.

Neko u susjedstvu sluša stare ploče

ja zatvorih oči da ne gledam munje

pokvarena česma u ritmu klokoće

sa starog ormana još mirišu dunje

Miješaju se slike stare sa novima

izmiksano lijepo u mojim snovima

sladunjavo sve mi miriše na tugu

Davno neko reče sve se izokrene

pa svirači evo, prate sad i mene

samo moj se život još vrti u krugu.

Višegrad, 19. jun 2014.

VRATIĆE SE RODE

Kad ne bude više muke niotkuda

učmalosti duša ni gladne gospode

kada sretan možeš ići bilo kuda

i na naše nebo vratiće se rode.

Da bi dječijeg smijeha bile pune kuće

da se djecom pune opet naše škole

mora svega biti i pogače vruće

i mira u svijetu i da svi se vole.

Sve dok nema posla, sve dok nema rada

sve je manja nama za budućnost nada

i putevi naši nikuda ne vode.

Ali kad se ljudi spametuju jednom

i zabrane prilaz tom životu bijednom

na dimnjake naše vratiće se rode.

Višegrad, 21. jun 2014.

OLUJA

Kroz oblake škrto Sunce proviruje

a vjetar ih novim oblacima stiska

u mojim venama ništa ne miruje

tavanica neba već je sasvim niska.

Prvo iza brda sijevne pa zagrmi

primiče se brzo nova nam oluja

potoci niz stijene već su sasvim strmi

ponovo će moćna Drina da nabuja.

A kad ona krene snažno k'o da kosi

kao da kažnjava sve pred sobom nosi

a narod u strahu i paničnom bijegu.

Na stradanja razna narod sve već sviko

da promijeni sve to ne može baš niko

svako se u svome umotava stijegu.

Višegrad, 23. jun 2014.

NAJLJEPŠA LJUBAV

Reći ću ti sine šta je ljubav prava

kad te nešto lijepo u grudima boli

a ti svjestan nisi šta se to dešava

to je znak da tvoje srce nekog voli.

Al' ne voli k'o što roditelj se voli

il'  muzika neka ili neko voće

nego kada vidiš taj smješak oholi

a srce iz grudi iskočiti hoće.

Eto to je ljubav prava dragi sine

i slađa i ljepša od svake istine

topla ljetna noć je a srce ti zebe

Al' najljepša ljubav nad svim ljubavima

i jeste kao san nad svim nam snovima

kada voliš onu koja voli tebe.

Višegrad, 28. jun 2014.

OJ, MJESEČE MOJA LUČO

Oj, Mjeseče moja lučo opjevana

rizničaru stari tananih mi tajni

mnoga ti je pjesma krvlju zavještana

mnogi su ti puti dugi i beskrajni.

Svi pjesnici svijeta i svi koji vole

u tebe se svojim kunu ljubavima

za sve što zažele oni ti se mole

ljubavi si čuvar mnogim parovima.

Sačuvaj još ovu kad te lijepo molim

zaklinjem te svojim ja životom golim

ljepotica bješe iz ravnoga Srema

Samo jedno veče mi smo bili skupa

pamtiće nas dugo ona stara klupa

ja je i sad sanjam iako je nema.

Višegrad, 28. jun 2014.

PRIRODA BOJAMA RAZGOVORA

Razgovor i priča vrlo bitne stvari

razgovora treba pa bar mi to znamo

sve što želi čovjek pričom i ostvari

to priroda radi u bojama samo.

Da što ljepše bude romantočno veče

pjesnik pjesmu piše za oko garavo

udvara se dragoj dok mu pjesma teče

a priroda noć im oboji u plavo.

Pogledajte ljudi oko sebe svuda

kada sretni vi ste priroda je luda

svud vesele boje vašeg vidokruga.

Kad ti nije dobro tada sve se stiša

iz sivoga neba pada hladna kiša

a u srcu tvome tad samuje tuga.

Višegrad, 29. jun 2014.

MOJ POSLEDNJI SONET

Moj poslednji sonet ja darujem vama

koji moje rime redovno čitate

šta je pjesma nego prelijepa dama

što za ples je rado umilno pitate.

A kada se valcer zavrti u sali

njena ruka uho miluje mi nježno

da anđeli s neba ne bi popadali

mirišem joj kosu to je neizbježno.

I pjesma miriše, drhti il se smije

i sa vama ljutu svoju bitku bije

želi da je puna a ne prazan kornet.

Sad pjesnik ne želi ni da piše više

najradije on bi prestao da diše

zato vam je ovo moj poslednji sonet.

Višegrad, 29. jun 2014.